Radeći scensku postavku Uličnih svirača, redatelj Milan Tutorov, tragom svojih redateljskih namisli, među ostalim će zabilježiti: »Pročitati Ulične svirače otprilike je tako, u sasvim suvremenom smislu usporedbe, kao odigrati bez prekida i naizmjence nekoliko dobrih staring fokstrota, tanga i rumba. Po tome reklo bi se, da nam predstoji jedan period vedrih proba s mnogo glazbe i pjesme, i ako bi trebalo da vas ovom svojom eksplikacijom pored ostalog uvedem i u atmosferu komada, onda kako ne znam svirati, trebao bih recimo bar dio ovoga svoga objašnjenja odzviždati. Ulični svirači su odista tek dronjavi apostoli glazbe s periferije Beča.
Utopljeni u glazbu
Ti ljudi toliko vole glazbu i žive s njom, toliko se utapaju u nju, toliko su, da se tako izrazim, impregnirani njome, da se ne mogu razumjeti, ako se ispusti iz vida utjecaj glazbe na njihove psihe. Evo što jedan između njih govori o tome, u trenutku ushićenja: ‚Sa muzikom ti je kod nas kao sa elektricitetom, samo obrnuto. Ljudi je nose, tu u sebi, pa je sviraju, ‚duduču‘, pjevaju i zasipaju njome prirodu, dok se ova ne prepuni muzikom, pa se sve rastapa kao putar na vrućini. Sreća, nesreća, pa i sve moguće banalnosti, sve se to rastopi u muziku‘. Glazba je za njih zanos svete službe, zanos u kome se sve drugo, zaboravlja. Kaže se: ‚Tko pjeva zlo ne misli‘. Upravo tom izrekom objašnjava se dobar dio načina mišljenja ljudi koji u Uličnim sviračima nose naslovne uloge.
Lakrdija, povremeno, ipak ganutljiva
Po svom osnovnom žanru djelo je komedija s glazbom. Ono nema ni naročite težine, ni dubine. Ukoliko i ima izvjesnih tragičnih momenata autor na njima nije osobito insistirao. Napisano je dakle, lako i lepršavo, ali životno istinito štivo, s tragikomičnim momentima i s jednom nenametnutom i baš zato duboko istinitom notom humanosti. U tragikomici bohemluka uličnih svirača, u njihovoj objektivnoj bijedi ima nečeg klaunovskog tj. isto toliko lakrdijaškog i smiješnog, koliko i ganutljivog. Po svojoj temperaturi u osnovi djelo je pisano toplo i srdačno, pa je zbog toga simpatično. Istovremeno, baš zbog toga, ono me (napisao je redatelj Milan Tutorov) u crtežu podsjeća na neke suvremene grafike i ilustratore, koji unose mnogo iskrene topline u svoje površne i ovlaš naznačene skice i deformacije. Moji utisci u odnosu na raspoloženje u koje autor dovodi čitatelja, tj. mi ćemo nastojati da u to raspoloženje dovedemo našeg budućeg gledatelja – a to znači u odnosu na osnovnu atmosferu komada mogli bi se definirati na taj način, što će se reći da je ona kontrastno bučna i blaga. Bučno, to je raspojasni bohemluk, glazba, pijanstvo, plima seksa i čulnog, lepet razmahanih krila, za trenutak intenzivno oživjelih iluzija i ambicioznih maštanja. Blago – to je topla ljudska ljubav, opet glazba, otrežnjenje i mamurluk, iščezle iluzije i maštanje spuštenih krila svedene na trijeznu svakodnevnu uobičajenost i sivkastu realnost. I konačno blaga je i tiha, nesebična i istinita radost umjetnika, radost samozaborava i izgradnje u svojoj umjetnosti. Tema Uličnih svirača je, dakle, bohemluk.
Od subotičke scene – do bečke realnosti
Ono što je autor mislio o toj temi i što je istovremeno bila njegova osnovna pobuda u stvaranju, što ga je pokrenulo da napiše taj komad moglo bi se formulirati približno ovako: Istiniti umjetnici, makar se našli na dnu života, dobri su i plemeniti ljudi. U njihovoj emotivnosti ima nečeg bezazlenog djetinjeg, lako se uzbude, sve kod njih bukne, razgori se i – prođe. Osjećanja se brzo mijenjaju, pojave se, planu i – prođu, a ostaje humana plemenita osnova. Dakle, osnovna ideja djela jeste: Istiniti umjetnici i oni sa dna su plemeniti, nesebični ljudi, jer prepunim srcem izgaraju u životu kao svijetla krijesnica u blatu i mraku. Cijela radnja našeg komada odigrava se za 24 sata. Počinje, recimo, u srijedu navečer, a završava se u četvrtak navečer. Trojica uličnih svirača: Link, Fisterer i Venuš vraćaju se te večeri, recimo te srijede sa svoga svakodnevnoga posla, pa najavljuju svoj dolazak svirajući, kao što im je to običaj, serenadu mamici Brandi, svojoj domaćici, koja je istovremeno Linkova nevjenčana životna suputnica, a i anđeo čuvar sve trojice. Malo nakon toga, Fisterer te večeri slučajno nalazi etui s draguljima pa tako postaju vlasnici velikog imutka, milijuna koji su u izgledu, što raspaljuje ambicije u razuzdanu igru mašte. Opijeni tom igrom i vinom, njima sad smeta skromna, dobra Fani – mamica Brandi pa je prisiljavaju da ih napusti. Sutradan, nađeni dragulji predani su policiji, Fani se vratila, a s njom i tiha sreća u sirotinjski dom uličnih svirača. Tako se zbilo na subotičkoj sceni, a u bečkoj stvarnosti – tko zna?« [N. p., 9-10., 1952./53.],
