Pred nama je Veliki tjedan, tjedan muke Gospodinove. To je vrijeme kada još intenzivnije razmišljamo o žrtvi koju je za nas podnio Božji Sin. A sve je započelo slavnim ulaskom u Jeruzalem. Došao je u ovaj grad kako bi ispunio Božji naum spasenja i umro. No, kod samog ulaska činilo se kako možda ipak tako neće biti. Ljudi su ga dočekali prepuni oduševljenja. Ipak, on se nije dao zavarati ovim kratkim trenutkom slave, znao je da je ovo oduševljenje prolazno i da će taj isti narod vrlo brzo jednako jako vikati »Raspni ga!«
Prihvaćena Očeva volja
Židovski glavari, Pilat, Herod, svi su se složili i osudili Isusa. Svijet ih je u tome podržao. Pilat se malo odupirao, tražeći čvršće dokaze za njegovu krivicu, ali je na kraju ipak pokleknuo pod pritiscima. A mi danas, čitajući Kristovu muku, ostajemo u čudu kako su olako i brzo osudili nevinog čovjeka poput najgoreg zločinca. I čini se kao da je zlo izvojevalo pobjedu nad dobrim, kao što nam se čini bezbroj puta u životu, jer Krist je umro, pokopan i na njegov grob je navaljen kamen. Gotovo je! Ali, to nije bio kraj. Čovjekova riječ nikada nije posljednja, već Božja. Kamen na grobu nije završetak, iako se to ljudskom oku tako čini. Bog je od toga učinio novi početak već treći dan uskrisivši svoga Sina.
Isusova smrt izgledala je kao svaka druga smrt osuđenika zbog pobune protiv Rima. Ipak, bila je drugačija. Ne po nepravdi, niti po ljudskoj okrutnosti, prevrtljivosti i dvoličnosti, jer nažalost mnoge su smrti i onda i danas bile time obilježene. Drugačija je po činjenici da je u smrt predan onaj koji je izvor života. On, Božji Sin, odlučuje postati u svemu nama sličan, osim u grijehu, pa tako i u umiranju. Njegova ljubav prema čovjeku ide do granica ljudske logike, ide do muke i smrti, do tame groba. Dok umire, moli za svoje mučitelje, a svoju svemogućnost ne koristi da kazni one koji ga muče, već ide u smrt da bi nas sve spasio.
Njegov prividni poraz, pad pod teretom križa i smrt Bog će preokrenuti u proslavu. Tako će okrutnost, mržnja, zlo doživjeti poraz, a ljubav će trijumfirati u uskrsnuću. No, za taj trijumf bila je potrebna poslušnost volji Očevoj. Isus, Sin, ljubi svoga Oca i poslušan mu je, zato se predaje u ruke ljudi, iako zna da mu oni neće biti zahvalni za dobro koje im je učinio nego će mu okrutno suditi izmišljajući razloge kako bi ga pogubili. Božji plan bila je ta smrt za naše otkupljenje, no nije Bog unaprijed odredio Heroda, Kaifu, Pilata, Judu i ostale koji su pridonijeli Isusovoj smrti. Oni su se sami pronašli u tim ulogama. Njihove riječi i djela pomogle su Isusu da ispuni volju Očevu. Oni ga osuđuju, a on šuti, ali ta šutnja govori više nego sve njihove riječi. U križu koji mu dosuđuju on vidi put ispunjenja onoga za što je poslan, jer se volja Očeva ispunjava ovdje na zemlji, po ljudima kojima smo okruženi. Sve se događa »da se ispune Pisma«, Božje obećanje dano prije više vjekova, zacrtano u njegovom spasenjskom naumu. Poniženje, izdaja, mučenje, nepravedno suđenje, smrt, dio su našeg spasenja. Ali, ne samo to. Nakon toga dolazi uskrsnuće i proslava. Jedno s drugim su neraskidivo povezani.
Prigrliti križ
Kristova muka i smrt očituju snagu Božje ljubavi. Kao Sin Božji mogao je izbjeći trpljenje i obuzdati snagu ljudske zloće, no on se u svojoj poslušnosti Ocu predaje ljudima u ruke, koji, zaslijepljeni grijehom ne prepoznaju u njemu iščekivanog Mesiju. Krist odabire put poniženja, odbačenosti, trpljenja, put apsurda u kojem čovjek ranjava Boga. No, Otac ga ne ostavlja u poniženju nego ga proslavlja uskrsnućem i tako daje potpuni smisao prethodnom apsurdu. Krist, kao što kaže sv. Pavao, »ponizi sam sebe« (Fil 2,8) i tako iskaza posluh i vjernost svome Ocu. Kroz to poniženje zaradio nam je otkupljenje i naučio nas da naša poniženja i trpljenja podnosimo strpljivo, te ih kao žrtvu prikazujemo Gospodinu. Otpor i ljutnja koji se u nama javljaju zbog trpljenja i jad zbog nemoći da ispravimo podnesenu nepravdu, kao vjernici trebamo preobraziti u dar Gospodinu, u žrtvu za njega, svjesni žrtve koju je on za nas podnio. Nadahnuti Kristovim križem trebamo prigrliti svoj križ i nositi ga strpljivo sve dok je to volja Očeva. To je put vjere koji nam je pokazao Krist, put koji nas vodi do Božje proslave, koja je iznad svih ovozemaljskih očekivanja.
