Vrijeme je priprave za Uskrs koji se ove godine slavi 16. travnja i po julijanskom i po gregorijanskom kalendaru. U Katoličkoj Crkvi traje korizma, dok je u Pravoslavnoj Crkvi u tijeku Veliki ili Časni post. Nešto više o Velikom postu, njegovom smislu i načinu na koji se drži govori nam otac Dragan Stokin iz Subotice.

Koji je smisao Velikog posta?

Osnovna, praktična korist posta, napose Velikog, jeste izgrađivanje i utvrđivanje samovlasnosti u odnosu na tjelesne i biološke porive. Čovjek kršćanin se inače trudi da  vlada sobom, suzdržavajući se od onog što je loše. U  razdoblju posta, ovo samoovladavanje je naglašeno. Stavljajući svoju osobnu odluku iznad onoga što je tjelesna žudnja, čovjek ovladava svojom prirodom,  postaje ikona Božija, zadobija način postojanja koji u predukusu projavljuje slobodu ličnosti u odnosu na tvar. U razdoblju posta se naglašeno stavlja u fokus da u mom životu, ako sam kršćanin, ne odlučuje nešto što je biologija ili nešto što je tijelo, nego odlučujem osobno ja! Često je pitanje za vrijeme posta: »Jel‘ smiješ ovo jesti?« Ma, smijem ja sve, ali neću! Međutim, samovlasno odnošenje prema hrani i tjelesnim užicima kao svojevrsna projava, provjera  i jačanje karaktera nije sve što post jeste. Nažalost,  ljudi obično stavljaju naglasak na tjelesni karakter posta – što se jede, a što se ne jede..., ali mnogo je važnije ono što se događa u Crkvi. To ljudi stave sa strane, a mnogo je bitnije od same hrane jer tek uz bogosluženje, uzdržavanje od tjelesnog, od onoga što jeste potencijalna samoobmana da je raj ovdje, pojavljuje se puni smisao toga što post sobom nudi. Za vrijeme Velikog posta dolazi do neke vrste suštog istjecanja onoga što je najbitnije. Kao kroz  neko sabirno sočivo, kroz bogoslužbene tekstove i radnje, se pojavljuje sav kršćanski, vrijednosni odnos prema svijetu. Sve ono što je zemaljsko je prolazno, darovano od Boga na izvjesno vrijeme i mi to možemo upotrijebiti i zloupotrijebiti. 

Što se smije jesti za vrijeme Velikog posta?

Veliki post je najstrožiji post. Za vrijeme posta vijernici se suzdržavaju od hrane životinjskog podrijetla, odnosno mesa, sira, jaja, mlijeka... Jede se kuhano povrće na vodi, dok je ulje dozvoljeno samo subotom i nedjeljom. Riba se može konzumirati samo na Blagovijest i Cvjetnu nedjelju. Svim ostalim danima posti se »na vodi«, posebno strogo srijedom i petkom. Na Veliki petak se ne jede i ne pije ništa, a na Veliku subotu se jede bareno povrće, kuhano na vodi. Prva dva dana Velikog posta se ništa ni ne pije ni ne jede.

S obzirom na to da je Veliki post tjelesno veoma zahtjevan, koliko ljudi ga drži?

Puno ljudi ozbiljno pristupa Velikom postu. Od onih koji dolaze u crkvu gotovo mogu reći da svi u potpunosti poste cijeli post. Otprilike 300 ljudi sigurno posti što ja znam. Svako tko se nađe blizu onoga koji posti nema šanse, a da ne vidi plodove. A vidi ih i sam čovjek koji posti. Sav problem suvremene civilizacije izaziva jedna zabluda da tjelesna žudnja jeste nešto što je jače od čovjeka. To je besmisleno. Danas je potpuno normalno da ljudi ne žive od hrane, nego žive da bi dobro jeli,  čine preljub. Normalno je  da se djevojka zaljubi u djevojku, u  djeda... To je odraz toga da se ne određujemo u smislu zrelog osobnog opredjeljenja prema životnom smislu i istinskim vrednotama, nego naprosto čovjeka nosi njegova žudnja, slijepi poriv, sve se događa stihijski. Kad čovjek otposti post, onda vidi da ta tjelesna žudnja za nečim nije nepobjediva. 

Je li Veliki post obvezan za sve vjernike?

U Crkvi ništa nije obvezno. Ništa se ne nameće u smislu zakona i forme, već način Vašega postojanja određuje što jeste i što niste. Možete li Vi kupiti kartu za Beograd i da nikada ne uđete u autobus, a da pri tome tvrdite da ste putnik? Jeste li vi putnik? Naravno da niste. Stoga, je li onaj koji ne posti kad Pravoslavna Crkva posti dio nje? Nije! Crkva je tijelo Kristovo, ona ima određeni način postojanja i Vi ili postojite onako kako Ona postoji u tom razdoblju  ili ne postojite! Postoje izvjesni izuzeci što se tiče posta kod ljudi koji zaista ne mogu postiti, odnosno kojima bi post štetio. Post je tu da izgradi čovjeka, a ne da ga razradi! Onima kojima bi post štetio svećenici imaju blagoslov razriješiti ih posta u mjeri koja je potrebna. Izvjesna odstupanja se javljaju kod starijih, bolesnih osoba, žena trudnica, djece mlađe od 20-tak godina... Oni poste sve kuhano na ulju, možda srijeda i petak na vodi, a subota i nedjelja na ribi. Nekima se razrješava da i preko tjedna jedu ribu, ako rade teže fizičke poslove. Ima raznih slučajeva i zato je jako važna i ispovijed, da svećenik zna psihofizičko stanje, da zna čime se bavite, koliki napor ulažete te da bi mogao rasuditi i pomoći Vam da sami odredite mjeru posta zajedno s njime. Ima jedna lijepa definicija koju je pokojni patrijarh Pavle rekao: »Onaj koji posti manje nego što može iz drskosti svoje bit će poražen za drskost svoju. Onaj koji posti više nego što može je gord i bit će poražen za gordost svoju!«

Kada je utemeljen ovakav post? Je li se on mijenjao kroz stoljeća?

Tek je u IV. stoljeću izdefiniran Veliki post na 40 dana, pa su onda uređivana pravila posta u smislu vrste i količine hrane itd. I logično je da u prvim kršćanskim stoljećima post sam po sebi i nije bio nužan kao institucija. U prvim stoljećima nije bilo potrebe za takvim naknadnim naporom, jer kršćanima je uvijek visio život o koncu zato što su kršćani. Post je  jedna vrsta samoodricanja, odnosno projave ili vrsta uspinjanja ili ekstatičkog iskupljenja iz egocentra k Bogu gdje se pojavljuje da sve ono što je zemaljsko jeste od drugostupanjske važnosti i da zemaljsko uživanje i zadovoljenje strasne žudnje k nečemu nije ostvarivanje samoga raja. U zemnom životu se ljudi često varaju,  te se dogođa  da u utoljenju strasne žudnje dožive pseudoraj. Čovjek svim svojim bićem čezne da dostigne punoću zadovoljstva, blaženstvo raja. Za to ga je Bog i stvorio. Stvorio ga je za božansko postojanje, za savršenu sreću, za blaženstvo. Međutim, kardinalna je istina da bez Boga i Njegovoga blagoslova nema raja. To je najelementarnija istina koju svatko može opitovati tijekom svoga života. Kad Boga postavimo na Njegovo mjesto, sve dođe na svoje mjesto. Hrana postaje tvar od koje živimo, a ne za koju živimo. Odnos muža i žene u ovome razdoblju ne određuje nagon i žudnja. U ovom razdoblju strasni porivi su potpuno potisnuti. Supružnički odnos u ovome razdoblju dostiže punoću projave slovesnog karaktera zrele ljudske ličnosti, ljubav bez strasti. Isto je u svakom drugom odnosu. Najkraće rečeno: čovjek postaje ikona i podobije Božje, u najvećoj mogućoj mjeri, koja je moguća u ovome relativnom postojanju.