Prije nekoliko godina na stranicama ovih novina pisala sam tekst o drogeriji koja na istom mjestu postoji neprekidno sada već 115 godina. Drogerija je osnovana 1902. godine i pod imenom Feher radila je do početka Drugog svjetskog rata. Poslije Drugog svjetskog rata drogerija je nacionalizirana, ali je nastavila raditi na istom mjestu i istu djelatnost, ali sada pod imenom Elida. Onda je propalo državno poduzeće koje je bilo vlasnik drogerije, ali je posao nastavio jedan od uposlenika Vinko Janković. Drogerija je nastavila raditi pod isti imenom, doduše više ne na samom glavnom sokaku, već u nekadašnjem magacinskom prostoru nekadašnjeg dućana, ali je asortiman nekadašnje Elide sačuvan. No, mijenjali su se uvjeti na tržištu, domaće kozmetičke kuće su propadale, otvarale su se velike drogerije, pa je nekadašnji Elidin asortiman sveden na sportsku opremu. Nažalost, više neće biti ni toga, jer Vinko razmišlja da stavi ključ u bravu i odustane od nemoguće borbe, a to je opstanak na tržištu. I tako će sa somborskog glavnog sokaka nestati još jedna prepoznatljiva somborska trgovina, ugušena u naletu jednoličnih prodavaonica tenisica, kineskih cipela, turske odjeće, jeftinog nakita, banaka i naravno kafića i ljetnjih bašti. To što su u Elidi kupovale generacije i što se često dešavalo da kupci kažu »dolazio sam ovdje s ocem ili djedom kupiti prve kopačke ili loptu« ostat će samo u pričama koje će Vinko prepričavati kada se u nekom društvu ili neobveznom susretu netko prisjeti i somborske drogerije. Ili kada se svojih dječačkih dana prisjeti netko od prolaznika kome će za oko zapasti izlog u kome umjesto košarkaških i nogometnih lopti, sportskih dresova sada vrište kineske majice.

Strah me je da tako iz centra grada uskoro ne nestane i posljednji tašner. Svi drugi su već odavno odustali, što svojom, što voljom drugih, ali u oba slučaja nemajući više snage voditi uzaludnu borbu. Jer sve treba biti uniformirano, po mogućstvu za što kraću uporabu i sve treba donijeti dobru zaradu, ali brzo.

I sjeti me sve ovo na priču o starim obrtima u Somboru. Ponose se Somborci time što srazmjerno broju stanovnika imaju najviše obrtnika čiji proizvodi imaju certifikat da su proizvodi starog zanata. Gdje su oni, gdje su njihovi proizvodi? Koliko njih je uspjelo opstati u poduzetništvu? Zar nije njima mjesto u nekom prostoru na glavnom sokaku da svi vidje njihovih ruku djela, da probaju, kupe...