Bez obzira na to s kakvim su emocijama primili rezultat(e) upravo završenih predsjedničkih izbora, oko jednog pitanja vlada gotovo pa opći društveni konsenzus: iako kratkotrajna, predizborna kampanja bila je žestoka kao rijetko koja do sada. U toj borbi, koja se nerijetko predstavljala kao sudbonosno pitanje o(p)stanka nacije, niti se vodilo računa o sredstvima niti su birani načini zarad ostvarenja cilja: karavani izvanrednih autobusnih linija špartali su od Vojvodine do Sandžaka, proizvodnja sendviča za to vrijeme povećana je neznano puta, »dnevnice« su isplaćivane mimo uobičajene procedure, etiketirani su članovi najuže obitelji protukandidata, a nemali broj anonimnih svjedoka potvrdio je glasine o podmićivanjima, ucjenama ili prijetnjama otkazom zaposlenima u javnom sektoru ukoliko ne prilože »dokaz« o tome za koga su glasovali.

 

Tito, hartija – svi smo jedna bratija!

 

Ipak, vrhunac ove neslavne priče predstavljao je posljednji dan kampanje, četvrtak, 30. ožujka, kada je sedam dnevnih listova u Srbiji osvanulo s istom naslovnicom. Stariji čitatelji sjetit će se da je takav »presedan« na ovim prostorima zabilježen jedino kada je umro Tito i kada je počelo bombardiranje NATO alijanse. Ali, uoči izbora, dan uoči predizborne šutnje...? Time se ni Milošević nije služio. A baš mu je svašta padalo na pamet.

Opće je poznata stvar da bivši ministar informiranja, donedavni premijer, a od nedjelje (i) predsjednik države voli medije ili, preciznije rečeno, voli biti u medijima, a još i više od toga – držati ih pod kontrolom. Najbolji dokaz za to on je sam: kao premijer, kao predsjednički kandidat, kao uzoran sin, brižni otac, odgovorni putnik ili savjestan učenik pojavljivao se svakodnevno i svuda, od malih ekrana do velikih plakata, njegujući tako u javnosti nikada zaboravljeni kult Vođe. O nesrazmjernoj zastupljenosti u medijima jednog u odnosu na ostalih deset protukandidata priče su dosegle gotovo legendarnu razinu, a kao primjer za to neka posluži istraživanje BIRODI-ja prema kome je kandidat pod brojem šest čak 120 puta više bio prisutan u medijima u odnosu na tri svoja najjača protivnika (TV N 1, 30. ožujka).

Za ovaj fenomen, međutim, nije toliko bitan On koliko Mi, preciznije novinari. Na stranicama ovog tjednika već je bilo riječi o dugoj i raskošnoj povijesti podaničkog i sluganjskog novinarstva u Srbiji. Ako je netko do sada i pravio razlike u »nijansama« uređivačke politike većine medija u Srbiji, od onih baš ekstremno vulgarno-šovinističkih, pa do onih »umjereno-patriotskih« najbolji demanti toga dali su svi oni zajedno. Istoga dana poklekli su pred moći jednog čovjeka, odričući se ne samo temeljnih postulata novinarstva nego i svoga imena. Dokaz? Pa, prodali su čak i logo svojih novina kako bi ga uklopili u slogan najmoćnijeg među ravnopravnim kandidatima, što inače ne uspijeva čak ni najmoćnijim kompanijama koje zakupe određeni medijski prostor (u minutama ili u vidu tiskanog dodatka, nebitno). Na taj su način Politika, Večernje novosti, Dnevnik, Blic, Kurir, Srpski telegraf i Alo pred svoje čitatelje 30. ožujka izašli zapravo sa svojim pravim licem koje ostalim danima manje ili više uspješno šminkaju, od dozirane do predozirane odanosti Vođi.

 

Slijepi progledali, nijemi progovorili

 

Naravno, prethodna konstatacija ne odnosi se samo na navedene tiskane medije nego i na elektroničke, a na ruku joj (konstataciji) idu i posljednji prosvjedi mladih u Beogradu i drugim gradovima Srbije. Tako su, recimo, kamere i mikrofoni oba javna servisa: Radio-televizije Srbije (RTS) i Radio-televizije Vojvodine (RTV) prvoga dana bili slijepi i nijemi spram izlaska mladih na ulice, a taj »profesionalni kvar« djelomično je otklonio sam pobjednik izbora, koji je iz Mostara poručio da mu prosvjedi ne smetaju sve dok se odvijaju mirno. S tim u vezi, oba javna servisa u utorak su postupila po »podrazumijevajućem naređenju«: o skupovima su izvijestili brzo, kratko i šturo. Nikome od njih, naravno, nije palo na pamet ozbiljnije se pozabaviti ovom zakašnjelom pojavom i razgovarati sa sudionicima prosvjeda ili napraviti specijalne emisije na tu temu kako bi se pokušalo doći do odgovora ne protiv čega (bolje rečeno: Koga) su mladi nego za što su. Maloprije navedeni tiskani mediji postupili su potpuno isto: dok se Politika, recimo u svom »izvještaju« s prosvjeda ograničila samo na reakcije Pobjednika i Trećeplasiranog, koji je u utorak mladima javno poručio da je »svoj posao odradio«, dotle je Srpskom telegrafu glavno pitanje tko stoji iza javnog izražavanje nezadovoljstva studenata i srednjoškolaca.

Na sreću, pa u Srbiji postoji Informer, koji u izdanju od srijede, pod naslovom »Koga, bre, ovi foliraju?! Zna se ko stoji iza protesta u Beogradu!«, otkriva ovu veliku misteriju...