S okončanjem sezone 1952./53. tijekom koje je službeno i sa zamjetnim uspjehom započelo djelovanje ovdašnjeg Baletnog ansambla uslijedit će Subotički festival vojvođanskih kazališta, prva smotra profesionalnih teatara u Pokrajini. Manifestacija koja će, zapravo, opstati sve do naših dana, ali sada uklopljena u zamisli koje se ostvaruju u okviru Sterijinog pozorja u Novom Sadu. Procjenjujući svojedobne polazne kazališno-festivalske zamisli i dosege, među inima se oglasio književnik, publicist i kritičar Endre Lévay, postavljajući u premijer plan ne samo pruženu blagdansku radost scenske igre, već još i više njeno neprijeporno spoznajno i razvojno ozračje, budući da je tijekom festivalskih dana, na jednom mjestu prikazan izbor najboljih izvedbi devet profesionalnih vojvođanskih kazališta, te je na taj način omogućen poredbeno-kritički uvid u stvaralačke sposobnosti i ostvarenja njihovim protagonista.  

 

Talijani poklonici

 

»Prošao je festival … kojim je ‘narod pozornice’ zajedno sa gledalištem slavio svoju umjetnost«, piše Lévay. Tom je prigodom, tijekom 25 dana oko 800 članova gostujućih umjetničkih ansambala izvelo 23 predstave, koje će vidjeti oko 12 tisuća gledatelja, ili prosječno po izvedbi oko 520 Talijinih poklonika. Osim ostvarenja dramskih klasika, prikazano je i devet suvremenih, mahom domaćih djela, među kojima i jedno iz pera subotičkog autora Matije Poljakovića. 

»Uz ono što je sa scene pruženo gledateljstvu i kritici, kloneći se velikih riječi, može se svesti na zapažanje da je naš grad, sam provodeći cijeli festival, pokazao kako smo ovdje dorasli nakani i ovladali uvjetima potrebnim za dalji razvoj i uspon kazališne umjetnosti«, poručuje Lévay. Po njemu se ovo od Subotice i očekuje – budući da ona s razlogom slovi, u svakom pogledu, za svojevrstan sjeverni stožer, pa tako i kao neupitno središte glede kulture kojemu gravitiraju Bačka Topola, Senta i Kanjiža, kao i sva naselja od Bajmoka pa nadalje, uključujući i Sombor sa svojim skupinama salaša.

 U tom konteksti valja sagledati i njezin mogući prinos u ostvarenju onih zamisli o Subotici kao stalnom festivalskom gradu vojvođanskih kazališta koje bi postalo poprištem sučeljavanja već potvrđenih scenskih vrjednota i onih u nastanku, što traže svoje mjesto. 

Kazališna uspomena

 

»Tragom toga i takvoga opredjeljenja iz bogate riznice dramske literature, osim dva Shakespeareova komada, našla su se i djela Marina Držića, Gorkoga, Balzaca, Ostrovskog, Klabundea, Krleže, Pearl Buck, Vojnovića, Begovića i Morzita, a također i suvremeni autori poput Pere Budaka, Josipa Kulundžića, Jovana Putnika i Matije Poljakovića. Od glazbenih komada na prvom mjestu je prikazana Zajčeva opera  Zrinski, zatim ostali veliki stvaraoci Verdi, Bizet i Donizetti. Na našoj pozornici bili su ansambli iz cijele Vojvodine: profesionalna kazališta iz Bačke, Banata i Srijema. Vidjeli smo i one koje smo poznavali samo iz tiska. Novosadska drama, a naročito opera s predstavom Lucia di Lamermur mogla se razvijati na bogatoj kazališnoj tradiciji. To se osjećalo na Krležinoj Agoniji, ali je kazalište dalo još više u baletu i umjetnički postavljenoj Aidi. Bez sumnje da su najveći doživljaj pružale dvije predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta: Jegor Buličov i Dundo Maroje. Gledali smo vrhunce dramske umjetnosti – mislim ovdje na kreacije Milivoja Živanovića, Rahele Ferari i Joze Laurenčića – pa je ovo ostalo za svagda kao najljepša kazališna uspomena. Vojvođani: mlado kazalište iz Mitrovice, nadalje kazalište iz Zrenjanina, Pančeva, Vršca, kao i kazalište iz Somobra i B. Topole uvjerili su nas da su mnogo napredovali i pred njima stoji put širih mogućnosti. Ovaj festival nas je uvjerio, da naša subotička kazališna umjetnost nije provincijska, jer njen razvoj … zajedno s ostalim napreduje. I ako kvalitativno ima razlika, ipak i odavde se dižu talenti kao i s pozornice prvog teatra države, koji ove talente očekuje, zove i šalje ih na sve strane. Naša kazališna umjetnost je socijalistička, gdje je novac samo pomoćno sredstvo: Pomiče umjetničke napore, svakog ansambla bio on na ma kojem dijelu naše zemlje. Cilj je jedini: da naša kazališna umjetnost dospe svuda kako bi se naš narod što više uzdigao i uživao u njenim višim dostignućima. To je bio cilj festivala, a biti će i u buduće u našem festivalskom gradu. Narod se susreće s umjetnošću, s umjetnicima, a umjetnost i umjetnik, se upoznaje s narodom  [Naša pozornica, 13-14, 1952./53., 4-7.]«, napisao je Endre Lévay u povodu Subotičkog festivala vojvođanskih kazališta, prve smotre profesionalnih kazališta u Vojvodini.