Vrijeme korizme bliži se svome vrhuncu, kao i naša priprava za proslavu Kristova uskrsnuća. Liturgija nas je preko službe riječi različitim Isusovim porukama pripremala za proslavu Uskrsa, a sada, kada se vrijeme priprave bliži kraju pokazuje nam važnost i značenje vjere u Isusa Krista. Tako ova nedjelja donosi evanđelje o Lazarevom uskrsnuću od mrtvih (Iv 20,19-31). Isus ovim čudom otkriva svoj identitet i naviješta Božje kraljevstvo, ali nas i suočava sa smrću, patnjom i boli zbog gubitka drage osobe. Učinivši ovo čudo on nije želio pokazati svoju moć, niti steći slavu u narodu nego je želio smrt i patnju staviti u kontekst vjere, potaknuti nas da razmišljamo o Bogu u takvim trenucima; želio je pokazati koliko je važno povjerenje u njega.
Pitanja
Čovjek se boji smrti, jer ne zna što ga poslije nje čeka. Kada vjera nije dovoljno snažna, ili ako je nema, smrt se doživljava kao kraj, iza kojeg je ništavilo. U takvom kontekstu čovjekov život gubi smisao, a patnja pogotovo. Zašto živim, kad ću umrijeti; zašto se moram patiti, pitanja su koja ostaju bez odgovora i opterećuju čovjeka. Ali, odgovor se može pronaći jedino u vjeri, tj. u susretu s Bogom.
Kada je Lazar bio bolestan i kada je umirao, Isus nije bio uz njega. Tako se mnogima čini da je Bog odsutan u ljudskoj patnji i umiranju, pa se usude Boga kritizirati i osuđivati, zaboravljajući njegovu veličinu i svetost. Napast razmišljanja o odsutnosti Božjoj u teškim trenucima iskusila je i Lazarova sestra Marta: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro«. Martine riječi nisu ništa neobično što nas treba čuditi. One su izraz čežnje i patnje zbog gubitka bliske osobe. Tko god je izgubio dragu osobu dobro poznaje taj osjećaj praznine. No, njene su riječi i izraz čežnje za Božjom blizinom. U ovom svom vapaju ona izriče vjeru da je Bog onaj koji daruje život i onaj koji život može sačuvati, da su u njegovim rukama naše življenje i umiranje, da je on gospodar života. Ona vjeruje i da je on onaj koji daje utjehu. Marta ljubi Boga i brata kojeg je izgubila. Iz te ljubavi proizlazi ovaj vapaj u nadi da će dobiti odgovor, da će joj strahovi biti otklonjeni. I sami se u teškim životnim situacijama na sličan način obraćamo Isusu. Pitamo ga zašto nam ne pomogne, zašto nešto ne učini, vapimo tražeći odgovore, a čini nam se da Bog šuti. Slično se osjećao i Isus na križu kada je zavapio svome Ocu.
Bog je s nama
Nama se čini da u trenucima naše patnje Isus stoji na mjestu, samo gleda. Tako se činilo i Marti i Mariji, no nije tako. On se pokreće, možda ne onako kako mi želimo i očekujemo, ali on nije samo promatrač. No, u svakom slučaju nije odsutan. Isus je ljubio Martu, Mariju i njihovog brata Lazara. On s njima osjeća njihovu bol, nije ravnodušan. Osjećaj ljubavi i suosjećanje u patnji s ljubljenim osobama pokreće ga na čudo. Ne čini to čudo da pokaže koliko je moćan. On je prijatelj koji želi podijeliti ljubav, patnju i tugu, želi pokazati da im je blizak i da se na njega mogu osloniti. To ga pokreće da učini čudo i oživi Lazara. No, prije tog čina Isus plače s Lazarovim sestrama. Njegove suze pokazuju da u našim bolima i on pati s nama, nije mu svejedno gledati nas kako patimo. Možda nećemo dobiti razjašnjenja i odgovore na sva pitanja koja nas muče, patnja i bol pohodit će naše živote, no Bog će u takvim trenucima uvijek biti s nama, čak i ako nam se čini da ga nema, da nas ne vidi. Vidi nas, zna što se u našem životu događa i nije mu svejedno.
Suvremeni čovjek, koliko god da je unaprijedio način življenja, stah od smrti nije otklonio, jer je smrt jedina stvar protiv koje se ne može boriti. Tama groba plaši ga, jer se boji što poslije; ima li uopće što i ako ima kako će to biti. No, Isus nas, kao i Lazara poziva: »Izađi!« Moramo izaći iz tame nevjere i malodušnosti u svjetlo vjere, iz tame besmisla ovog života te gledati dalje od smrti, u vječnost, koju nudi Bog. A prije svega prihvatiti Isusovu blizinu u našem životu i njegovu ljubav. On nas na pragu proslave njegova uskrsnuća poziva da ga prepoznamo u teškim trenucima, kada nam se čini da ga nema. Poziva nas na nedjeljno susretanje u njegovoj riječi, u kruhu koji nam je ostavio kao hranu za život vječni, u svoj našoj braći i sestrama koji su u potrebi, a kojima mi možemo pružiti pomoć i utjehu i tako djelovati poput njega samog. On nas nikada ne napušta, osobito kada patimo i svaku našu patnju okrenut će na dobro, makar u vječnosti.
