Jedna radničko-seljačka revolucionarna pjesma s konca XIX. stoljeća kaže: »na početku svijeta nisu postojali ni bogati ni siromašni«, to jest svi ljudi su bili jednaki. Isus Krist je rekao: »Prije će proći deva kroz iglene uši nego što će bogataš dospjeti u raj« što može se tumačiti i kao: biti bogat je smrtni grijeh. No, postoji i način iskupljivanja, npr. podijeli djelić svog bogatstva siromasima i tako ćeš ipak dospjeti u željeni raj. Neki su pak drugačije mislili i smatrali su da bogatima, koji su se obogatili na znoju radnika i seljaka, treba oduzeti najveći dio bogatstva i ta dobra treba podijeliti među obespravljenima. Razvojem kapitalizma uporedo su se razvile ideje o komunizmu, o socijalizmu, o socijaldemokraciji, o kršćanskoj demokraciji, čak i o anarhiji. Ideja tzv. plemenite anarhije govori o tome da nitko ne može vladati nad drugim čovjekom ni u ime Boga, vlasnika kapitala ili države, svi smo slobodni i jednaki. Tok historije je dokazao da su sve te »ideologije« bile pomalo netočne. Neki teoretičari danas već govore o »smrti ideologija« i da ta klasična podjela na ljevicu, centar i desnicu zapravo ne postoji. Ja pripadam generaciji koja dosta dugo živi i vidjeli smo sve i svemu suprotno.

 

Oduzeti mu sve!

 

Iz priče sam čuo da su nakon II. svjetskog rata bili održani narodni zborovi na kojima su pošteni radnici i seljaci aklamacijom prihvatili prijedlog da se tom i tom »kulaku ili buržuju« oduzme zemlja ili tvornica s povikom: »oduzeti mu sve!«. Ovaj proces se odvijao u nekoliko faza, no i tada je postojao neki zakon. Prvo su oduzimali »višak zemlje«, ostavljaljući vlasnicima tzv. mali (5 ha) ili veliki (10 ha) maksimum zemlje. Tada je gradom kružila jedna anegdota o potomku plemenitih Vojnića iz Bajše, koji je otišao kod jednog odvjetnika, koji je tada bio vijećnik i obratio mu se ovim riječima: »Moj, Denešu, prosim te lijepo, otiđi kod gospode u Odbor i objasni im da sam ja gospodin čovjek i ne mogu živjeti od deset hektara zemlje«. Njegov sin je kasnije bio majstor za popravak televizora, jer su tada jedini privatnici mogli biti obrtnici i imali su pravo zaposliti i dva radnika. Oduzeta zemlja se dijelila bezzemljašima i kolonistima koji su naseljavani iz siromašnih krajeva države. Kasnije su ove nove vlasnike milom ili silom organizirali u seljačke zadruge, kao jedan oblik racionalnije proizvodnje. Od obrtnika su pak organizirane razne tvornice. Primjerice, Tvornica obuće Solid nastala je  kao zadruga postolara. Nakon nove parole »tvornice radnicima« počela je era »radničkog samoupravljanja«. U međuvremenu, nastao je i jedan sloj naj – jednakijih među jednakima, koji su u pokretima 1968. nazivani i kao »crvena buržoazija« ili »baroni proletarijata«. Zahvaljuljući politici balansiranja između dvije suprostavljene svjetske sile, i jedni i drugi su nam davali kredite i time smo počeli izgrađivati zemlju. Gradile su se tvornice, ceste, željeznica, kolektivne i individualne stambene zgrade. Počelo se živjeti bolje.

 

Početak privatizacije

 

Koncem osamdesetih godina prošlog vijeka elita naše zemlje krenula je stranputicom ratovanja. Umjesto da izvrše istinske reforme, grčevito su se zalagali da očuvaju svoju vlast, na ovaj ili onaj način. Tada je lansirana nova parola: moramo se vratiti kapitalizmu i treba se vratiti nepravedno oduzete imovina. Ovo su nazvali restitucijom, a tvornice (sem izuzetih) treba privatizirati. Na početku je nešto zemlje i vraćeno, a ostatak, prije svega vojvođanske zemlje, »ostao je na čuvanju i brizi svih vlada« do današnjih dana. Privatizacija tvornica, poljoprivrednih kombinata tekla je čudnim putevima. Primjerice, netko je na dražbi legalno kupio jednu dobru tvornicu poljoprivrednih strojeva, na temelju postojeće imovine od Razvojne banke Vojvodine dobio je hipotekarni kredit, koji je potrošio u (o)bogaćenju svoje privatne imovine. Radnici nisu dobijali plaću, razni doprinosi nisu uplaćivani i danas je nekad uspješna tvornica pod stečajem a radnici ostaju bez posla i mirovine. Sada se govori o »pljačkaškoj privatizaciji«, odgovorni za to još se traže. Ovo razdoblje, nazvano tranzicijsko, već traje suviše dugo. Ljudi su već umorni, neki čekaju novog izbavitelja a mlađi sve više odlaze. Pokazalo se i da tzv. poduzetnički duh nije baš prisutan; ljudi se osjećaju sigurno samo ako imaju »državni posao« i rijetko se upuštaju u privatni biznis. Očito revolucije nisu bile baš uspješne, a i evolucija ide u nekom čudnom smjeru, jer i danas ima mnogo siromašnih i malobrojnih bogatih ljudi. Sjećate se  revolucionarne pjesme? Ili je pak istina: »kako bijaše na početku, tako je i danas i u vijeke vjekova!«.