Cijela povijest spasenja je puna nevjerojatnog Božjeg djelovanja u svijetu. Ljudi su se mnogo puta osvjedočili da Bog za njih čini nemoguće. No, nažalost i Bog se mnogo puta u povijesti osvjedočio da ljudi, iako za njih čini čuda, mrmljaju protiv njega, ne iskazuju mu čast i slavu, ne vjeruju… Četvrta korizmena nedjelja u središte stavlja slijepca od rođenja, kojeg Isus ozdravlja (usp. Iv 9,1-41). Slijepac je nakon čudesnog ozdravljenja povjerovao u Isusa, no mnogi su, iako su vidjeli što se dogodilo, ostali bezvjerni.

 

Progledati

 

Čovjek o kojem govori ovonedjeljno evanđelje nije izgubio vid nekim nesretnim slučajem tijekom života, nego nikada nije vidio, takav se rodio. Cijeli svoj život proveo je u mraku. Svima koji su ga poznavali, kao i nama samima, nametalo se pitanje »Zašto?«. Uvijek se za neku nesreću pokušava naći krivac koji bi bio odgovor na to »Zašto?«. U Isusovo vrijeme bilo je uvreženo mišljenje da čovjeka zadesi nesreća zbog nekog grijeha koji je počinio, a ako nije počinio grijeh on sam, onda je nesreća došla zbog grijeha kojeg su učinili njegovi preci. Dakle, nesreća je posljedica grijeha, pa je čovjek koji trpi nesreću smatran grješnikom, bez obzira je li to on izravno ili njegovi roditelji. 

Budući da se čovjek iz evanđelja rodio slijep, dakle nije njegov grijeh mogao biti uzrok tog teškog stanja u kojem se nalazi, logičan zaključak koji se nametao ljudima bio je da su za njegovo stanje krivi grijesi njegovih roditelja. Ne možemo reći kako smo se do danas mnogo odmakli od takvog načina razmišljanja. Svaku životnu teškoću promatramo kao neku kaznu i pitamo Boga zašto nam se to događa. Onda se preispitujemo i padamo u očaj, jer smatramo da ništa loše nismo učinili čime bismo zavrijedili takvu »kaznu«. No, Isus nam daje sasvim jedan novi pogled na teške situacije ozdravljenjem ovog slijepog čovjeka: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja« (Iv 9,3). Dakle, sljepoća ovog čovjeka nije kazna, nego ima drugu svrhu, tu je da se na njoj pokaže Božje djelovanje. Dok se ozdravljenje nije uistinu i dogodilo Isusove riječi nisu proizvele nikakav dojam na slušatelje. Ali, kada je onaj za kojeg je cijeli grad znao da je od rođenja slijep, progledao, Božja moć je postala očigledna. Od tog trenutka nestaje rasprava o grijehu i kazni, već započinje druga o tome tko je to učinio. U središte dolazi Bog, odnosno Isus koji donosi svjetlo. On kao donositelj svjetla svijetu postaje najočitiji u vraćanju vida slijepcu od rođenja, onome koji je živio cijeli život u mraku, a sada Isusovim djelovanjem može vidjeti svjetlo. Tako priča o slijepcu postaje priča o vjeri. On nije progledao samo fizički, nego je i vjerom vidio Isusa.

 

Suradnja

 

Proces ozdravljenja slijepog čovjeka nije samo plod Isusova djelovanja, već i čovjekove suradnje.  Isus je njegove oči namazao blatom i poslao ga u kupalište da se umije, a ovaj je poslušao i vratio se kao onaj koji vidi. Tako je i s vjerom. Bog čini prvi korak, prilazi nam i objavljuje se, ali mi moramo učiniti svoj korak u tom procesu, prihvatiti suradnju s Bogom i odgovoriti na njegovu inicijativu. Tako započinje obraćenje.

Odgovor na Božju inicijativu mijenja čovjeka tako da svi vide kako je drugačiji. Na taj način je i slijepac doživio promjenu, vidi. Zato se svi s čuđenjem pitaju je li to isti onaj čovjek kojega znaju kao slijepog oduvijek. Kada su se uvjerili da je uistinu to taj isti čovjek, sada dolazi pitanje a tko je učinio da vidi. Ovaj čovjek bez ustezanja svjedoči za Isusa, ne skriva tko je odgovoran za ovo novo stanje. Iako je bivao optužen za krivovjerje, on se ne da pokolebati, čvrsto i odlučno svjedoči za Krista, jer nije dobio samo vid, nego i vjeru; nije prošao samo kroz fizičku promjenu, nego i kroz obraćenje.

Ovaj događaj mnogo je važan za kršćanski život u suvremenom svijetu. Prije svega trebamo znati da je na nama da odgovorimo na Božju inicijativu, da moramo i mi učiniti svoj korak prema Bogu kako bi nam se otvorile oči vjere. A kada se to dogodi, promjena na nama mora biti vidljiva, okolina je mora primijetiti. I najvažnije, bez obzira na sve moramo hrabro priznati da je Isus taj koji je promijenio naš život. Stav okoline ne smije biti izgovor za naše nesvjedočenje. Onaj koji vjeruje uvijek mora stati uz svog Gospodina, strah od neugodnosti, loših riječi i prekih pogleda ne može biti izgo-vor. Ako se ustručavamo i štimamo pred svijetom jesmo li uistinu progledali očima vjere?