Ima već dobrim više od godine (možda i dvije, ne valjda već i tri?) od kako se svako malo dohvaćam jedne iste knjige, u ovom, po svemu, kvarnom vremenu, od njezina spisatelja naslovljenoj: Az ellenállás melankoliája, što će reći Melankolija otpora, a napisao ju je László Krasznahorkai (1954.). Posežem za njom ako sam nečim teško zdrman, premoren i potrošen, lomljen i slomljen, od toliko toga ovdje baš sit i presit… prepuštajući se užitku u ljepoti i dojmljivu skladu, piščeve pregnantne, premda zapravo, kilometarske rečenice. Ima taj vrsni prozaist (što se mene tiče zacijelo budući nobelovac), i takvu jednu knjigu što je nastala – doslovce u samo jednoj rečenici! Štivo, dakle, ispisano bez novog reda, točke i odmorišta! Pa, ako ga tko takvog hoće čitati neka o tome povede računa – i na vrijeme udahne dovoljno zraka! 

Odmah treba reći László Krasznahorkai nije nekakav literarni ekscentrik, nedajbože književni manijak (dobro mi znana svojta!), taj utjeruje čitatelja u tijesni sobičak-mučionicu (zazidavši prozore i zaključavši vrata), izlažući ga postupku što ga uspijevaju preživjeti samo najbolje pripremljene »književne foke«, to će reći vrhunski upućeni i izobraženi teoretičari, s vijugama našpanovanim do gornje razine izdržljivosti pismenija čeljadeta, tik pred njihovo samonaprsnuće! Nije Krasznahorkai ni eksperimentator zanesenjak, još manje je od onih, mahom do boli umišljenih avangardista. On naprosto spada među rijetke spisatelje koji shvaćaju da valja što češće zakoraknuti onamo odakle se mnogi redovito i žurno sklanjaju, a fascinantna proza što ju on baš ondje ispisuje može se uspoređivati samo s univerzumom Bachovih fuga. I ako je već spomenut ovaj genij i njegov glazbeni kozmos, nije na odmet podsjetiti, tek je Camus našao za shodno ustvrditi kako je ona jedina umjetnost lišena prikrivene »nekakve poduke«, dočim je njezina »bezrazložnost«, iz toga očišta izvedena, nalik savršenstvu što se da postići samo u matematici. I gle, eto nas opet pred jednim novim beskrajem. Dokle ćemo tako?

Pa, dobro, sve je to lijepo, ali konačno, što hoće taj Krasznahorkai? Prije no što bih se poduhvatio traženja suvisla odgovora, s razlogom dodajem Viktorija Šantić prevela je njegova »Posljednjeg vuka«, u Zagrebu tiskanog u izdanju Multimedijalnog instituta, a gotovo istodobno u Beogradu, u izdanju Platoa, pojavio se u hvale vrijednom prijevodu Marka Čudića, Krasznahorkaijev roman Melankolija otpora. Navedene izvornike razdvaja cijelo desetljeće – Az utolsó farkas (Posljednji vuk) tiskan je u Mađarskoj 2009., a roman Az ellenállás melankoliaja 1989. Sve drugo, prividno je ostalo isto. A što bi to moglo biti? 

U onoj kadgodašnjoj, kao i u ovoj sadašnjoj, prijetećoj noćnoj tmini ravničarskog Alfölda (nizina), autor opisuje putnike u vlaku koji gmiže prema neimenovanu gradiću, danomice ih nekamo odnoseći i donoseći, uvijek nešto više po mrklini nego po danu, svakoga nepogrješivo u njegov vlastiti nespokoj, samoobmanu i preko cijele godine cvatuću laž. Bezvoljnike koji su već posve zaboravili onu početnu zavodljivu privlačnost upućenih im obećanja, uz i druge nebrojene a već davno satrule obmane, o jednom pravednijem svijetu i boljem životu koji bi svaki čas trebao zakucati na naša vrata. Sad će, samo što nije! Zašto ga nema? Zar nam nije već odavno trebao stići? I što se to zbilo? Umjesto obećanih, a jamačno i zasluženih promjena, u tom čovjeka dostojnom životu, na ulicama učmala gradića pojavljuje se i obznanjuje nekakav cirkus, što li, u kojem je glavna i jedina točka pojava preparirana kita! Ogromna, smrdljiva ribolika prispodoba kojom Krasznahorkai predmnijeva epohu post-totalitarizma. K tomu, sve i da nismo u vremenu korizme jamačno bi se većina čitatelja na mah prisjetila (zaboravljenih?) poduka iz vjeronauka i dobro nam znane biblijske metafore iz Knjige o Joni uz neizrečeno podsjećanje na neizbježnost kazne koja sustiže grješne Ninivljane, dok ih guta taj zastrašujući sisavac (kit).

Dočim Krasznahorkai, umjesto da se lati jalova drobljenja o uzajamnim obvezama (mudra) spisatelja i čitatelja (koji mu vjeruje), duž nikada prekinutih spona filozofije i književnosti, poduhvatio se ostvarenja vlastita, po svemu jedinstvena književno-umjetničkoga postupka i stila, pa svaki artefakt proze što ju je napisao odiše retoričkom dinamikom one njegove jedne rečenice, sada već ni malo zastrašujuće, ta se uistinu ironično-crnohumorna Apokalipsa začudo čita bez teškoća. Ili se tu možda baš ništa ne čita, već zapravo svaki onaj koji uzme ovu knjigu u ruke, odjednom preplavljen svom težinom melankolije, počinje pripovijedati o kvaru što mu ispunjava veći dio života. A nije tako trebalo biti! Majka, Otac i Učitelji drukčije su predmnijevali! Zar ne? Pa što nam se to onda ovdje zbilo? Dobro razmislimo! Onaj golemi kit još nas nije ispljunio!