U jednom tekstu, tiskanom u Hrvatskoj riječi 16. siječnja 1953., onodobni kroničar i kritičar Aleksandar Acković osvrnuo se na važnost postojanja lista Naša pozornica – A mi szinpadunk, glasila subotičkog kazališta, budući da po njegovu sudu: »U današnje vrijeme nedostatka dobre i korisne kazališne kritike, ovaj list simpatičnog formata i tehnički lijepo urađen, s ciljem da popularizira umjetnički ansambl Narodnog pozorišta u Subotici, i fotografijom i tekstom, već u samom početku svog izlaženja predstavlja vrlo važan most između scene i publike«. U istom je glasilu o mjestu i ulozi kritike objavljen tekst teatrologa Huga Klajna: 

»Kritika, bila ona usmena ili pismena, povjerljivo saopćena ili objavljena, neophodna je umjetniku, ne zato što donosi presudu ili što daje ocjenu, nego zato što, prije svega ostaloga, utvrđuje kako je umjetničko djelo djelovalo na publiku. Sentencija izrečena s uzvišenoga mjesta i s uzvišenim stavom suca ili recenzija dana s visine profesorske katedre bez važnosti je ako neobrazloženo i nedokumentirano zastupa jedno osobno mišljenje, a izlišna ako samo ponavlja opći sud. U raščlambi djelovanja predstave na publiku, kritičar mora biti svjestan svoje odgovornosti i svojih obaveza i prema publici, i prema stvaraocima predstave i prema kazališnoj umjetnosti. Tko može imati koristi od nadmenih riječi čovjeka koji, prepričava ono što je o piscu i djelu pročitao u jednoj knjizi ili u dva članka i umjesto da kod publike poveća i produbi razumijevanje za predstavu, donosi pakosna zajedanja i bockanja; mjesto da redatelju i glumcima kaže kako je predstava na njega djelovala, dokazujući im da je djelo i uloge drukčije, i bolje shvatio nego oni. Umjesto da pomaže razvoj kazališne umjetnosti, s uživanjem ističe njine neuspjehe i nedostatke. 

 

Što pisac, djelo i glumci govore publici?

 

Publici kritičar treba da objasni ono što je ona nejasno osjetila i da je upozori na ono što ona sama nije primijetila, da raščlani što je u predstavi plod autorovog, redateljevog, glumčevog itd. stvaranja, što djelo i predstava hoće reći i koliko jesu ili nisu u tome uspjeli; a ne treba da traži dlaku u jajetu, iz koje bi mogao ispresti neku od svojih tananih duhovitosti i da tako izopačuje sliku koju su gledaoci sami stvorili na predstavi… Kritika ne treba da bude pisana sine ira et studio, naprotiv, ona se mora pisati sa gnjevom i ljubavlju – ali i gnjev mora poticati iz ljubavi, iz ljubavi prema kazališnoj umjetnosti i ljubavi prema istini i prema čovjeku. A tako ona treba i da bude primljena od kritiziranoga, ne hladno, sa superiornim podsmjehom i slijeganjem ramena, neko kao riječ suborca i suradnika, trudbenika koji obdjelava zajedničko polje. Rđava – ne nepovoljna, nego rđava kritika, neosnovana i neznalačka, uobražena i pakosna – sa gnjevom; dobra – ne povoljna, nego pravedna, opravdana, pisana sa osjećanjem odgovornosti, s ljubavlju za kazalište, za kazališne radnike i kazališnu publiku – sa zahvalnošću i priznanjem«, napisao je dr. Hugo Klajn [»Osnovni problemi režije«, Beograd 1951.]. 

S odbacivanjem soc-realističkih stega u pjesništvu i književnosti, dramskim i inim umjetnostima, napose u kulturi općenito, i kritika zadobiva drukčiju ulogu, te su se, među ostalim, gotovo preko noći umnožila različita viđenja otvaranja novih putova i pravaca razvoja dotadašnjih teatarskih postignuća. U toj rasvjeti subotički kazalištarci  raspravljaju o potrebi osnutka Pionirske i Omladinske scene, nadalje Eksperimentalnog teatra i dr. u nedovoljno iskorištenom prostoru tzv. Male pozornice.

I što je kulturno središte značajnije, utoliko je žešće sučeljavanje svih aktera u stvaralačkom procesu, tijekom traženja vlastita mjesta u sveukupnom kulturnom miljeu. Primjerice, zbivanja u zagrebačkom teatarskom prostoru gdje dr. Branko Gavella (1885. – 1962.) osniva Zagrebačko dramsko kazalište, nakon što je 29. svibnja 1953. godine skupina mladih glumaca i redatelja, tzv. pobunjenika iz Hrvatskog narodnog kazališta, koju on predvodi i usmjerava, uspjela preuzeti zgradu u Frankopanskoj 10 gdje sniva novu kazališnu scenu. Sve ovo ima i svoju subotičku epizodu. Budući da je bilo neophodno osposobiti taj novi kazališni prostor prva je predstava izvedena na gostovanju u Subotici, a Zagrebačko dramsko kazalište otvorilo je svoja vrata tek 30. listopada 1954. godine s Golgotom Miroslava Krleže, u režiji Branka Gavelle. 

 

Ljetne igre i druge igrice

 

Tih godina se začinju i zbivaju značajne promjene na vodećim europskim i svjetskim pozornicama. Krajem četrdesetih (1948.) nastaju Prljave ruke Jean Paule Sartrea, iduće (1949.) godine nastupa Smrt trgovačkog putnika Arthura Millera, zatim Eugène Ionesco s Ćelavom pjevačicom, a u Istočnom Berlinu Berthold Brecht osniva Berliner Ensemble i režira Majku Hrabrost. Uistinu, u Europi se pokreću brojni ljetni festivali u potrazi za suvremenim građanskim identitetom, i ne samo glede teatarskih i glazbenih događanja. Može se reći, u tom kontekstu (1950.) obnavljaju se i Dubrovačke ljetne igre (pokrenute između dva rata), a tih pedesetih upravnici vojvođanskih profesionalnih kazališta jednodušno predlažu Suboticu i Palić poprištem trajnog Ljetnog kazališnog festivala, što vlastodršci (naizgled) prihvaćaju. Uzgred, prve kazališne predstave na Paliću priređivane su krajem XIX. stoljeća za razonodu banjskih gostiju.