Osobni ili točnije obiteljski razlozi bili su povod mog odlasaka u Novi Sad u prošlu subotu. Povod lijep, jer taj naš boravak u Novom Sadu dokaz je da smo kao roditelji na dobrome putu da uspijemo u odgoju svog djeteta. I zato sam na taj put krenula s radošću. Tim više što je Novi Sad grad u kome sam provela četiri i pol lijepih studentskih godina. Jeste to bilo koncem 80–tih i onaj Novi Sad nije isto što i ovaj današnji, ali čovjek se uvijek rado vraća na mjesta za koja ga vežu lijepa sjećanja. Ali da nešto i u tako promijenjenom Novom Sadu odudara od ove nove svakodnevice, vidjelo se odmah. Na svakom ćošku, na svakom raskrižju, bulevaru... policija, vatrogasci, vozila hitne pomoći, zavorene kolovozne trake. I onda nepregledne kolone autobusa. Od Žeželjevog mosta, pa ispod Varadinskog mosta i dalje ka Mostu slobode. I ne samo tu. Načičkani autobusi i na drugim velikim parkiralištima, a kolone ljudi u pohodu ka centru grada. Jasno je već što se dešava – predizborni skup kandidata vladajuće stranke. Gunđaju Novosađani koje politika ne zanima, mrmljaju sebi u bradu, sklanjaju se s ulice, čekajući da sve prođe i da se život vrati u normalu.

Samo stotinak metara dalje sasvim drugačija slika i priča. Zmaj Jovina gimnazija, prelijepo zdanje koga se ne bi postidjeli ni Beč ni Pešta. Rekla bih: više muzej nego li škola. Sve sređeno, pod konac, na hodnicima i stubama tepisi, na prozorima zavjese i draperije, hodnici prepuni umjetničkih slika. A škola puna pametne i pristojne djece. Nekoliko njih na hodniku raspravlja o svjetskoj književnosti, grupa njih u kabinetu kemije uspješno se bori s kompliciranim formulama, a u susjednoj učionici uspješno se nose s profesorima koji su došli iz Njemačke kako bi ih propitivali jesu li dovoljno ovladali ovim jezikom da mogu mjesec dana kao stipendisti biti gosti njemačkih obitelji. Sve to samo nekoliko stotina metara dalje od one prve novosadske slike. Na sreću, ti iz ove druge priče malo mare za onu prvu. Na žalost, ti iz ove druge priče vjerojatno će odavde otići. Danas. Ili sutra. Svejedno. Ali otići će.  

I dva dana poslije toga, ovdje u Somboru, pozvone mi na vrata dva mladića s nekakavim papirima u rukama. Znam ih iz lokalnih poduzeća i lokalne vlasti. Pitaju za koga ću dati svoj glas. Ne znam idu li od vrata do vrata zato što moraju ili što hoće. I nije me briga. Ali brinem se, jer će većina onih iz one druge priče otići. Koliko već sutra.