Nakon što su, zbog prijetnji Srpskoga kulturnog kluba da će organizirati protumanifestacije, otkazani Sabor kulturnih društava bačkih i baranjskih Hrvata i Velika manifestacijska skupština hrvatskog življa, za koju je najavljeno donošenje historijskih odluka, a koje su trebale biti održane u ožujku 1940. u Subotici, vlasti u Banovini Hrvatskoj odlučile su omogućiti održavanje manifestacije u Banovini Hrvatskoj.

Evo što o uvjetima njezina održavanja piše Subotička Danica za 1941. godinu:

»Bunjevci i Šokci su u par zadnjih godina, usprkos svih podmetanja i smetnja dosadašnjih režima postigli vrlo zavidne i značajne uspjehe u nacionalnom pogledu. U našem se narodu potpuno probudila hrvatska svijest zatrpavana punih 250 godina. Danas je svaki salašar isto tako svijestan Hrvat, kao što je koji Zagorac ili Hercegovac.

Time što su nam zabranili zakazani sabor u Subotici potvrđuju našu tvrdnju. Inače što bi nas se bojali ?

….Mi smo danas i bez narodnih zastupnika i bez slobodnih izbora objavili naše političke zahtjeve. Postali smo odlučujući politički faktor u ovim krajevima i sada svijesno odlučujemo o njihovoj sudbini.

Bunjevci i Šokci mi smo danas kritičko pitanje pred najvišim političkim forumom jedne države. Vjerujemo da ćemo i najveću političku želju ostvariti, da ćemo doći u sklop banovine Hrvatske. Svi su hrvatski političari uz nas na čelu sa Dr Mačekom…«

 

O manifestaciji

 

Manifestacija je održana pod nazivom Dan bačko-baranjskih Hrvata od 12. do 14. travnja 1940. u Zagrebu, u organizaciji Društva bačkih Hrvata u Zagrebu i Hrvatskog prosvjetnog društva Zvonimir iz Zagreba. U Zagreb su, pod vodstvom Blaška Rajića, biskupa Lajče Budanovića, Josipa Vukovića Đide i drugih narodnih prvaka, došli mnogobrojni članovi HPD-a Neven, ogranci Seljačke sloge iz Subotice i Berega te predstavnici svih kulturno-umjetničkih društava i organizacija HSS-a iz Bačke i Baranje, ukupno oko 500 osoba!

O samoj manifestaciji ovako je pisala Subotička Danica: 

»Hrvatski je Zagreb s velikim interesom očekivao Dan bačko-baranjskih Hrvata. Na dan 12 travnja zagrebačko građanstvo i sva kulturna društva i nacionalne organizacije u povorci i sa zastavama priredili su srdačan doček Hrvatima Bačke i Baranje. Iako je bila kasna noć, zagrebačke su ulice vrvjele svijetom. Sve je bilo puno.

Od hrvatskih narodnih zastupnika bili su gg. Milutin Mayer, Dr. Pernar, Dr. Šol, Dr. Reberski i drugi, Društvo Bačkih Hrvata u Zagrebu sa svojim predsjednikom Dr Josipom Andrićem, HPD Zvonimir, Trenkovi Panduri i krasno uniformirani članovi hrvatskog društva Petar Zrinjski.

Kad je vlak ulazio u kolodvor glazba je svirala ‘Lijepu našu’ koju su svi prisutni pjevali. Prvi su izišli iz vlaka vođe bačkih i baranjskih Hrvata Msgr. Blaško Rajić i Đido Vuković. Kolodvorom je odzvanjao ‘živio’. Goste je pozdravio g. Milutin Mayer ovim riječima: ‘Zagreb je ponosan i sretan što vas može pozdraviti na svome tlu, na kojemu se uvijek vijala hrvatska zastava. Taj Zagreb danas pozdravlja bačko-baranjske Hrvate koji čuvaju sjeveroistočne granicve Hrvatske koji su tamo sačuvali svoj hrvatski jezik i svoju katoličku vjeru. I danas se bore za hrvatske ideale.’

Dr Josip Andrić, predsjednik zagrebačkog Društva bačkih Hrvata pozdravio je goste ovim govorom: ‘Dragi naši zemljaci! U času kada stupate na tlo hrvatskog glavnog grada prvi put ovako reprezentativno otkako je ostvarena (još nepotpuna) banovina Hrvatska, osim vas nad svim tim ne osjeća veću radost nitko nego mi, koji smo potekli s istih onih bačkih i baranjskih ravnica, odakle evo i Vi dolazite i koje je Zagreb prigrlio kao i sve ostale sinove hrvatskog naroda.’

Na to se u ime gostiju zahvalio presvij. g. Blaško Rajić: ‘Došli smo u Zagreb, da Vas zamolimo da ne zaboravtie na nas. Dolazimo s najozbiljnijom namjerom, da Vam kažemo, da hoćemo biti tamo, gdje su sva braća Hrvati.’ Nakon toga bila je svečana povorka zagrebačkim ulicama.

 

U banskim dvorima

 

U subotu prije podne na trgu Stjepana Radića kod crkve sv. Marka skupili su se bačko-baranjski Hrvati, a odande krenuli u banske dvore. Senator Đido Josip Vuković pozdravio je Dr. Mačeka i g. bana Dr.  Šubašića. Na to je odgovorio Dr Maček: ‘Draga braćo i sestre! Znam da je teško Hrvatima izvan banovine, treba borbu izdržati, kao što smo je dosada izdržali. Ako Bog da izmijeniti će se i prilike kod Vas u Vojvodini.’ Oduševljenim klicanjem oprostili su se svi od g. predsjednika i g. bana. Iz banske palače pohodili su Braću Hrvatskog Zmaja i nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca.

HPD Neven iz Subotice, HPD Zvonimir iz Zagreba i Sljeme pjevačko društvo iz Šestina osvojili su zagrebačko građanstvo s vrlo uspjelim koncertom u dvorani zagrebačkog zbora. Koncertu su prisustvovali odličnici iz Zagreba i subotički biskup Msgr. Lajčo Budanović koji je iz Subotice došao da uveliča svojom prisutnošću ovo slavlje.«

O ovom koncertu 13. travnja piše Matija Evetović u Kulturnoj povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata: »Prvi dan je Hrvatsko pjevačko društvo Neven iz Subotice održalo vrlo uspjeli koncert u velikoj koncertnoj dvorani Zagrebačkog zbora. Na programu je imalo bunjevačke i šokačke pjesme u kompoziciji Josipa Andrića, Matza i dr. Vinka Žganca. Ovaj koncerat je bio manifestacija hrvatstva Bunjevaca i Šokaca, što je i na samom programu istaknuto ovim riječima: ‘Pitanje bunjevačko-šokačkih Hrvata nikada nije bilo tako aktuelno kao u ove dane, pa se baš zbog toga priređuje u Zagrebu Dan bačko-baranjskih Hrvata. Bačko-baranjski Hrvati žele preko svojih predstavnika opetovano ponoviti, da jedino u Hrvatskoj mogu slobodno razvijati svoje sposobnosti na svim poljima i da jedino u Hrvatskoj mogu osigurati sebi i svojim nasljednicima slobodan i ljudski život«.

 

Svečana akademija

 

Vrhunac proslave bila je svečana akademija u nedjelju. Ovako ju je opisao Matija Evetović: »Drugi dan, 14. travnja 1940. god. održana je svečana akademija u Zagrebačkom zboru. Akademiji su prisustvovali predstavnici hrvatskog političkog, kulturnog i društvenog života. Hrvatsko pjevačko društvo Neven pjevalo je ‘bunjevačke narodne pisme iz Subotice’, a članovi Seljačke sloge izveli su bunjevačke i šokačke narodne plesove. Svečani govornici bili: Blaško Rajić, Josip Đido Vuković senator i Jerko Zlatarić.

Blaško Rajić u svom govoru rekao je među ostalim ovo: »Braćo Hrvati u Hrvatskoj domovini, poručujemo vam i pozdravljamo vas, da znadete, da smo i mi sinovi Bačke i Baranje isto što i vi: Hrvati oduvijek, Hrvati do vijeka... Mi smo Hrvati i želimo zajednički život sa čitavim hrvatskim narodom. To želimo mi bačko-baranjski Hrvati, a to želite i vi Hrvati iz Banovine. Hrvatske... Svi trebaju znati, da su bačko-baranjske krajeve ovoj državi spasili samo bačko-baranjski Hrvati. Kada se krojila sjeverna granica ove države, tada smo baš mi subotički Hrvati, nas 70.000 digli glas i rekli, da želimo zajednički život sa našom braćom... Da nas nije bilo, nikakva srpska Vojvodina ne bi uspjela pomaknuti granicu dalje od Dunava. I zato mi imamo pravo, da tražimo zadovoljenje naših pravednih težnja. Mi tražimo, da nam se omogući zajednički život s braćom Hrvatima iz Banovine Hrvatske... Braćo Srbi, ne tražite ono što nije vaše, jer to nikada ne može imati Božjeg blagoslova! Braćo Hrvati, ne dajte što je vaše, jer to traži poštenje i pravda!«. 

Josip Đido Vuković i Jerko Zlatarić u svojim su govorima izrazili želju »da će se uskoro ostvariti želja bačkih i baranjskih Hrvata, da se sjedine sa svojom braćom u Banovini Hrvatskoj, s kojima hoće, da dijele svoju sudbinu.«

Subotička Danica piše da je dvorana orila od poklika bačko-baranjskim Hrvatima i Subotici te da je poslije govora Marka Čovića otpjevana hrvatska himna i ovako završava svoje izvješće: 

»Poslije podne je bio svečani banket u čast bačko-baranjskim Hrvatima, a na večer u 7 sati svečana predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu u čast gostima. Izvodila se Zajčeva opera Zrinjski.

U nizu manifestacija hrvatske svijesti bačko-baranjskih Hrvata ova će ostati među najljepšima i najsnažnijima.«

Slične su manifestacije, nakon poziva iz Splita, Požege, Đakova i Osijeka, najavljene i u tim gradovima, jer se cjelokupnu hrvatsku javnost htjelo upoznati s problemima i željama bačko-baranjskih Hrvata, ali zbog rata one nisu održane.