Na lokaciji gradilišta »Ogrev IV« u Aleksandrovu 1981. godine u organizaciji Gradskog muzeja Subotice obavljano je tzv. zaštitno iskopavanje, čiji je rezultat bio iznenađujući i za stručnjake. Na višim obalama nekadašnjeg Malog Palića (kasnije zvanog i Šandorska bara) pronađeni su ostaci naselja iz X.-XI. stoljeća, koji se vezuje uz jedno staro pleme Mađara koje se nazivalo Ker-Kesi. Na osnovu toponima i jednog pisanog izvora iz 1193. godine više stručnjka se složilo da se tu nalazilo naselje Qeer (čit. Ker) pošto su u blizini pronađeni i ostaci naselja i groblja iz XII.-XIV. stoljeća. Na drugoj obali rijeke, koja je teritorij današnje Subotice dijelila na dva dijela, na lokaciji oko Franjevačke crkve, pronađeni su ostaci jedne zemljane utvrde isto iz XI.-XIV. stoljeća, kao i ostaci jednog groblja iz XIV. stoljeća. Iz povijesti znamo da je pleme Ker-Kesi bilo tzv. vojničko pleme, čiji su članovi služili kneževima, kasnije kraljevima novog naroda u Karpatskom basenu. 

 

»Srednjovjekovno smeće«

 

Ovaj pisani trag o našem gradu govori o tome da je naselje već onda bilo strateški značajno, jer su dva roda ili više vojnih porodica  naselili obale nekadašnje subotičke rijeke i tako su osiguravali i branili riječni prijelaz na važnom srednjovjekovnom trgovačkom putu, tzv. Kalicovom putu koji je povezivao zapadni dio Europe s njenim istočnim dijelovima bogatim raznim rudama. Na spomenutoj lokaciji pronađeni su ostaci periferije naselja Ker, gdje je bio lociran obrtni proizvodni dio, tj. nekoliko peći za izradu keramičkog posuđa. No, pronađeno je šest otpadnih jama u kojima su bili ostaci od posuđa, lonaca i kotlića, zatim dijelovi kamena od žrvnjeva,  životinjske kosti kao i željezna zgura. Ovo »srednjovjekovno smeće« za arheologe je vrlo dragocjeno i ukazuje na to da se, osim izrade posuđa, ovdje obavljala obrada željeza kao i neka vrsta mlinske djelatnosti. Iz nagorjelih životinjskih kostiju možemo saznati koje vrste domaćih ili divljih životinja su konzumirali naši pretci. Ove jame su bile ukopane u les i nisu ugrožavale podzemnim vodama ostale dijelove naselja. 

 

Brda smeća

 

Tisuću stoljeća priroda je oblikovala teren. Kasnije smo i mi stanovnici dobrano pomogli u mijenjanju reljefa, tako da je danas nekad 300-500 m. široka riječna dolina naseljena; kišnica i otpadne vode su »ugurane« u kanalizaciju, jezero Mali Palić, koje je bilo duboko i do 18 metara je zatrpano, djelomično nasuto i izgrađeno, a njegove ostatke su »lucidni planeri« (misleći da je to jeftina lokacija) iskoristili za odlaganje svog smeća koje proizvodi ovaj grad. Logično je da se zbog prirodne depresije tu slivaju  i sve vode: otpadne i kišnica, pa podzemnim tokovima zagađuju ionako zagađeno Palićko jezero.  Ne zna se koliko će se budući arheolozi obradovati kada pronađu neko naše smetlište. Po meni, naše XX.-XXI. stoljeće slobodno možemo nazvati i »vijekom smeća«. Nikada u povjesti čovječanstva nije proizvedeno toliko otpada i smeća koliko u posljednjih sto godina. Pored svakog velikog grada dignute su »nove piramide od smeća«. Razne zemlje, ovisno o bogatstvu, ovaj problem pokušavaju rješavati na razne načine. Jedan od njih je izgradnja suvremenih, tzv. reciklažnih dvorišta u kojima se smeće prerađuje i odlaže se samo ono koje se ne može nikako iskoristiti. Neke države pak smeće, napose ono opasno, izvoze u siromašnije zemlje u kojima je korumpiranim vođama to dobar biznis. U našoj državi, koja je na dugačkom i teškom putu k EU, predstoji da problem smeća, ali i zagađivanja zraka, voda, tla i uopće čovjekovog okoliša proba što suvremenije riješiti. Nakon ekološke katastrofe Palićkog jezera naš grad je počeo rješavati pročišćavanje otpadnih voda i nismo baš daleko odmakli, usprkos mnogim obećanjima političara raznih boja. O problemu odlaganja i recikliranja smeća počelo se intenzivnije govoriti početkom 2000. godine. Tada (2005.) je organizirana i ekskurzija u susjednu državu, gdje se odlaganje smeća i pročišćavanje voda radilo na suvremen način. Prije nekoliko mjeseci sam prolazio pored gradilišta Regionalnog deponija i činilo mi se da radovi nakon desetak godina nikako ne napreduju. Možda će radovi početi u najavljenom »novom investicijskom ciklusu«. Ne mogu da ne govorim i o jednoj novoj vrsti suvremenog smeća koje zagađuje društvo, kojeg bih ja nazvao »brdo smeća: laži i poluistina« Tu mislim na razne tiskane tabloide, ali i u elektroničkim medijima svakodnevno, razni stručnjaci i analitičari plasiraju nam ovakvu vrsta smeća. Zar nije dosta što smo uništili naš prirodni okoliš, trebamo li potpuno razoriti i društvo?!