U svom javnom djelovanju i susretima s ljudima Isus je često kršio propise i norme ustaljenog načina mišljenja i ponašanja. Tako je pravio razliku između bitnog i nebitnog, tj. na prvo mjesto stavljao je čovjeka i njegovo obraćenje, ispred svih ustaljenih normi i pravila, zanemarujući tuđa mišljenja i prigovore.
Susret sa Samarijankom
U susretu sa Samarijankom na zdencu Isus ima na umu isključivo njeno spasenje. Upravo iz tog razloga on krši pravila ispravnog židovskog ponašanja i stupa u razgovor sa ženom, k tome još i Samarijankom. Razgovor započinje o naizgled običnim stvarima, o temi koja se nameće budući da se susreću na zdencu. Samarijanka je u prvi mah začuđena, jer on, Židov, želi s njom razgovarati i to na javnom mjestu. Već tad je žena vidjela i shvatila da je on drugačiji od drugih ljudi. Ovo njeno shvaćanje potvrđeno je u tome što joj Isus nudi žive vode od koje nikada neće ožednjeti. Iako u početku nije razumjela o čemu on to govori, sve joj je jasnije bilo da ne razgovara s običnim čovjekom nego s nekim tko je poznaje bolje od drugih, tko zna kako živi i što nosi na duši. Naposljetku, Isus joj otkriva svoj mesijanski identitet. Nije se tako direktno razotkrio nikakvom velikašu iz svog naroda, nikakvom vjerskom velikodostojniku, nego ženi Samarjanki, onoj koja je upitnog morala, živi već s petim mužem, a ni on joj nije muž. No, ono što Isus u njoj vidi sakriveno je običnom ljudskom oku. Ona je žena koja traga za mirom, za ljubavlju i spasenjem, a on joj to nudi. No, ne dopušta joj da svoju žeđ za spasenjem utaži bez angažmana u svakodnevici, bez onih s kojima živi. Zato je šalje zovnuti k njemu ne samo muža, nego i svoje sugrađana, svima im razglasiti da je susrela Mesiju.
Na primjeru ovog susreta vidimo da se Boga može susresti u svakodnevnim, naizgled običnim stvarima. Ova žena išla je na zdenac zahvatiti vode, što je uradila i nebrojeno puta prije. U sebi je nosila želju za spasenjem, za ljubavlju, za istinskim otkrivanjem Boga, a Bog ju je nagradio susretom baš u toj njenoj teškoj svakodnevici. Nije potrebno čekati neobične događaje, putovati na neka znamenita mjesta, već nositi u sebi želju za susretom s Bogom, pa ćemo ga lako prepoznati u onome što nas okružuje.
S druge strane, naš poziv nije duhovni bijeg k Bogu, izoliranje i bježanje od svakodnevnog, od svijeta u kojem živimo. Naprotiv, poziv je u taj svijet, među ljude koji su oko nas, donijeti Boga kojega smo susreli. To je učinila Samarijanka i kaže evanđelje: »Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila« (Iv 4,39).
Naše djelovanje
Susret s Kristom za vjernike ima obvezujući karakter. Mi nismo samo njegovi nasljedovatelji, nego i njegovi svjedoci. Naša je dužnost i obveza donositi živog Krista među one kojima smo okruženi, podijeliti svoju radost susreta s Bogom. Vjerničko poslanje je angažman u svijetu, a ne bijeg iz svijeta. Istina je da nas svijet često razočara i povrijedi, da je teško, ali taj svijet treba Boga, treba nekog tko će Boga približiti i donijeti, tko će reći da Bog nije dalek i da ga se može susresti. E, to je zadatak kršćanina.
Tako nam ova Samarijanka postaje uzor u traženju i čežnji za Bogom, ali i u svjedočenju. Ona je svoje poznanike dovela k Isusu; nije svoje iskustvo čuvala ljubomorno samo za sebe. A njeno svjedočanstvo bilo je uvjerljivo, jer je zaista povjerovala u Isusove riječi.
U ovoj korizmi kao zadatak možemo sebi uzeti da donosimo Krista ljudima koji nas okružuju, a ne da ih se klonimo kako bismo sačuvali duhovni mir. Neka ljudi po našem svjedočanstvu požele potražiti i susresti Isusa. Neka ovo vrijeme ne bude vrijeme samo osobnog obraćenja, nego vrijeme u kojem ćemo svojim primjerom potaknuti druge na obraćenje. A vrijeme obraćenja nije neko drugo vrijeme, neko posebno vrijeme, nego naša svakodnevica. Kao što i naše svjedočanstvo vjere ne treba neke druge prostore i vremena, nego se treba događati u svakodnevnim susretima i poslovima. Jer, svoje opredjeljenje za Isusa trebamo živjeti stalno, u svakom trenutku i u svakoj situaciji, ne u nekim specijalnim prilikama. Samo tako smo uistinu Kristovi učenici, ako smo i njegovi svjedoci. On želi preko nas djelovati i privući k sebi ljude, mi mu življenjem vjere u svakodnevici u tome pomažemo.
