Roman Mirka Kovača Grad u zrcalu, objavljen je u Frakturi 2007. godine. U svom tekstu Kovač objedinjuje razne vidove drugosti i njenoga konstituiranja u odnosu na identitet kome oponira. Polazeći od naslova romana, koji pretpostavlja identitet grada koji se »zrcali«, u ogledalu, uočavamo dva prikaza: grad – onakav kakav je u sebi, ono što smatra svojim identitetom i sliku o sebi, predstavljenu kroz odraz u ogledalu. Dovodi se u pitanje istovjetnost slike o sebi i onog što se vidi u ogledalu. »Autopredodžba«, slika o sebi ne mora se nužno uklapati u sliku kakvu pruža realna, opipljiva predstava sebe.
Roman Grad u zrcalu, koji je »kopanje« po povijesti jedne obitelji u potrazi za vlastitim identitetom, ujedno je i odstup od tog naslijeđenog obilježja identiteta.
Slijedeći Poovu misao o pravim piscima kao onima koji se »gušaju s utvarama«, Kovač otvara obiteljske škrinje, čita i proučava stare obiteljske dokumente, zalazi po arhivima i knjižnicama i svugdje pronalazi nekakav trag. Arhivski podaci, stare matične knjige kao da oživljavaju sjećanja pojedinih članova obitelji i potiču nadomještanje vjerodostojnih povijesnih podataka fikcijom, kako to biva u svakoj dobroj priči. Istražujući svoje korijene, pisac nailazi na podatak da vodi porijeklo od poznate dubrovačke obitelji trovača.
Narator (ne saznajemo je li to pisac ili netko drugi) postmodernističku fragmentarnost provodi i na nivou pripovijedanja i samih priča. Likovi romana imaju epizodne uloge ili su stalno prisutni, ali nijedna priča se ne izvodi od početka do kraja, a čak i kada čitatelj stekne dojam o cjelovitosti priče, pisac vješto označava neosvijetljena i nejasna mjesta u priči.
Nemogućnost stvaranja cjelovite slike o sebi i svijetu, o sebi u odnosu s drugim, ispoljava se i na početnim stranicama romana, gdje pisac ispovijeda san o svojoj tek izdanoj knjizi koja se osipa i iz koje se ništa ne može pročitati, osim njegovoga imena koje se ponavlja na svakoj stranici.
»Ja sam njega, kao i druge članove obitelji, kao i mnoge sporedne osobe što sam ih tek dotaknuo, uvodio u knjigu samo zato da bih što bolje osjenčao vlastito mjesto, a ne da bih prema njima iskazao neke posebne emocije« (Kovač, 2007: 7).
Otuđeni i odrođeni stric Blago koji je napustio obitelj i prekinuo sve veze s njom, predstavljajući se kao potomak dubrovačke plemićke loze, najizrazitiji je primjer udaljavanja od zajednice iz koje je potekao. Začetak i fokus priče je na mjestu L.-u u kome sve počinje i kocentrično se širi ka Trebinju, Dubrovniku, Nikšiću, pa i Italiji i Beogradu.
Mjesto L. prikazano je na početku kao biblijska slika Rajskoga vrta, okruženo bogatim gajem, obdareno pitomom klimom i plodnom zemljom. Spominjući mjesto L. kao odmaralište dubrovačke gospode, Blagoje je pokušao izbrisati iz svog sjećanja činjenicu da je živio u varošici nalik na tursku kasabu. Ovdje se javlja najčešći tip drugosti, onaj kojim se imagologija prvenstveno bavi, a to je kreiranje drugosti u opozitnom paru mi-oni, domaće-strano, u ovom slučaju – toliko željen zapadnoeuropski identitet naspram orijentalnog/turskog/balkanskog. Mjesto L., duboko u primorskom zaleđu, podložno orijentalnom utjecaju, istovremeno gradeći i ljubomorno čuvajući veze s Dubrovnikom, s mediteranskim naslijeđem, kroz dugu povijest kreiralo je multietničku i multikonfesionalnu sredinu s povoljnom klimom za bujanje netrpeljivosti raznih vrsta.
Konstruiranje identiteta koji bi bio bliži mediteranskome mogu se pratiti kroz razne situacije. Prijateljstva s Dubrovčanima, osobito nasljednicima plemićkih titula ili potomcima talijanskih bogatih trgovaca, čuvaju se poput dragocjene potvrde pripadnosti europskom kulturnom krugu.
Prateći radnju romana od naratorova djetinjstva, Dubrovnik ima značajnu ulogu u kreiranju identiteta kroz dječju imaginaciju i nejasnu sliku grada stvorenu prema očevoj priči, a zatim i kroz prvi posjet Gradu.
Grad u zrcalu potraga je za identitetima, praćena suvremenim shvaćanjem o njihovoj pluralnosti. Umjetnost naracije i stilska ujednačenost svakako su dobra preporuka za svakoga željnog dobre priče.
