Da su kojim slučajem pisali seminarski rad na temu »Dijalektalni govor u književnosti podunavskih Hrvata«, Davor Šišović i Vladimir Arsenić ne samo da bi pali ko (s) kruške nego bi svojim lupetanjem na dulje vrijeme skrenuli pozornost nekog mrzovoljnog profesora na sebe dok bi Saša Ćirić kod istoga vjerojatno prošao nešto bolje zbog iskrenog priznanja neznanja. Prva dvojica su, naime, u Glasu Istre, odnosno na portalu E-novine – pišući o zbirci priča Ivana Vidaka Ugljik na suncu (Sandorf, Zagreb, 2015.) – pokazali ne samo koliko pojma nemaju o ikavskim govorima starijeg i mlađeg štokavskog dijalekta nego i fascinantnu hrabrost da to svojim čitateljima izvrgnu u istinitu činjenicu. Treći je, pišući u Betonu na istu temu, makar javno ispovjedio svoje neznanje, što je svakako za pohvalu, jer je na taj način i svoje čitatelje izveo na pravi put i većinu njih lišio zablude, odnosno dileme kojim to dijalektom govore likovi u Vidakovoj zbirci.
Otkud i zašto kritike o Vidakovoj knjizi iz Glasa Istre, E-novina i Betona na jednom mjestu?
Pa otuda što se uredništvo Časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ u najnovijem broju (1-2, 2016.) odlučilo na neuobičajeni korak da kroz prikaze Ugljika na suncu prikažu i stvarno stanje o poznavanju dvije skupine Hrvata koji žive na rubovima vojvođanskog dijela Bačke. Opit – iako to zacijelo nije (bila) primarna nakana uredništva – je i više nego li uspio, jer su tekstovi Šišovića i Arsenića (ma koliko afirmativni o samom djelu i autoru bili) svojom »jezičnom detekcijom« zorno pokazali ono što se odavno zna: da većina građana Hrvatske o Hrvatima u Vojvodini zna isto koliko i većina građana Srbije – skoro ništa!
»Nije samo po motivima ova zbirka nevjerojatno originalna, ona je to i po jeziku, osebujnom bunjevačkom govoru koji redukcijom suglasnika i inverzijom samoglasnika, u nama ovdje zasigurno vrlo čudno zvučećoj ikavici, biva izražajno sredstvo ne samo za banalne radnje, stanja i zbivanja, već i za poimanja smisla života i za duboka kozmološka pitanja«, pametovat će Davor Šišović pred čitateljima Glasa Istre 29. studenog 2015.
»Bunjevački je poput jezičkog melting pota, tačke u kojoj se susreću stara izvorna ikavica, identitetski standardni hrvatski i lokalna varijanta srpskog, ona koja se govori u Vojvodini, odnosno Bačkoj sa svim svojim akcenatskim, morfološkim, čak i sintaksičkim posebnostima«, izmiksao je Vladimir Arsenić 23. travnja 2016. kompletan šokački govor samo da bi ga čitateljima E-novina servirao pod naslovom »Bunjevačko selo kao konc-logos«.
Ima, naravno, i kod jednog i kod drugog autora još po nekoliko primjera koji svjedoče o istinitosti one da je u pogrešnom vlaku pogrešna i svaka stanica (kod Šišovića navođenje konkretnih primjera »bunjevačkog govora«, a kod Arsenića »prepoznavanje ‘bunjevačkog sela’«, »negde između Sombora i Subotice«). A ima, naravno, i onih koji su pišući o istom djelu spasili čast poznavanja bunjevačkog i šokačkog govora (Neven Ušumović, zahvaljujući kome su se navedeni prikazi i našli u Novoj riječi, kao i Marina Balažev koja je na stranicama ovog tjednika 10. lipnja 2016. točno detektirala o kojem je govoru riječ).
I što nam – osim neupitne tvrdnje da o Hrvatima na rubu vojvođanskog dijela Bačke ne znaju ništa niti njihovi sunarodnjaci u matičnoj kao niti susjedi u domicilnoj domovini – još govore primjeri kojim su nas nenamjerno častili Šišović i Arsenić? Govore nam, recimo, kako površnost ne hara samo najvećim dijelom dva društva nego da je ona dobrim dijelom prisutna i u njegovim sferama koje streme k elitizmu. Rezultat toga u dlaku je isti davno ukorijenjenim stereotipima po kojima su za ostatak bivše Juge i Ivan i János i Jan i Ioan (bili, i ostali) lale samo zato što su iz Vojvodine, s tom razlikom što je kod Šišovića i Arsenića taj identitetski hegemonizam sveden na Bunjevce, odnosno njihov govor, što ne samo da ponižava Šokce i njihov govor nego je jednako neukusan i spram jednih i drugih. A govore nam i to da je bolje imati osobine Ćirića (...»to je prostor Bačkog Monoštora a seoska sredina nije bunjevačka, kako sam i ja u prvi mah mislio, što iz nepoznavanja lokalnih prilika, što iz uticaja Veljka Petrovića i njegove realističke proze već šokačka«) nego li Šišovića i Arsenića zajedno, koji su na temelju svojih prikaza pokazali da sve svoje znanje o ikavici u Vojvodini – namjesto Vujkova ili Poljakovića, recimo – crpe iz instant enciklopedije pod nazivom Hej, salaši na severu Bačke.
Konačno, nakon sažvakanih riječi iz ovog dijalektalnog melting pota kog su nam pripravili dvojica autora logično proizlazi samo jedan čvrsti zaključak: da nije smiješno, bilo bi tužno.
