1. listopada 1946. godine izrečene su u Nürenbergu kazne nacističkim vođama. Suđenje ratnim zločincima u njemačkom gradu Nürnbergu (sličan je sud zasjedao i u Tokiju) na Međunarodnome vojnom sudu te potpisivanje mirovnih ugovora s poraženim zemljama bila je slaba utjeha milijunima žrtava fašističke agresije, ali i pokazatelj da zločin ne može proći nekažnjen. Međunarodni vojni sud sudio je ljudima koji su pripremali, zapovijedali, i bili počinitelji ratnih zločina: 12 nacistič-kih vođa osuđeno je na smrt, 9 na doživotni zatvor ili dugogodišnje zatvorske kazne, a 3 su optuženika oslobođena.
1. listopada 1969. godine umro je Joza Kljaković, hrvatski slikar.
2. listopada 1914. godine rođen je u Subotici Albe Vidaković, hrvatski kompozitor i muzikolog.
2. listopada 1897. godine izvedena je opera Vatroslava Lisinskog, Porin. Lisinski je tada odavno bio mrtav. Na program je operu uvrstio Stjepan pl. Miletić. Libreto je napisao Dimitrije Demeter, a operom je dirigirao Nikola Faller. Njegova opera Ljubav i zloba (prva na hrvatskome jeziku) premijerno izvedena tada već davne 1846. godine.
2. listopada 1990. godine pobunjeni su Srbi zabarikadirali Knin i prekinuli željeznički promet.
3. listopada 1929. godine Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca dobila je novi naziv – Kraljevina Jugoslavija. Prije toga napetost nakon atentata u Skupštini u lipnju 1928. godine u kojem su smrtno stradali zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček, a ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa, i dalje je rasla. Diktaturom je ukinut parlamentarizam te je uvedena nova administracija, koja je provodila program unitarizma i integralnog jugoslavenstva. Zabranjena su nacionalna imena. Pojačan je režimski teror, uvedena cenzura, a zabranjen je rad svih stranaka koje u imenu imaju nacionalno obilježje. Kralj je obećao skori izlazak iz krize, poboljšanje položaja seljaka i suzbijanje korupcije. Na čelo vlade postavljen je general Petar Živković.
4. listopada 1749. godine umro je barun Franjo Trenk.
6. listopada 1939. godine u Vinjanima Donjim, nedaleko od Imotskog, rođen je Ante Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatični prognanik 70-ih godina i vođa hrvatske emigracije.
7. listopada 1908. godine Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu. Aneksija je trajala do 1918. godine, a prethodilo joj je razdoblje okupacije, od 1878. do 1908. godine. Najviši organ vlasti u Bosni i Hercegovini u razdoblju okupacije bila je Zemaljska vlada, na čelu koje se nalazio ministar financija zajedničke austrougarske vlade. Najduže se na njenom čelu zadržao Benjamin Kállay, mađarski političar. Nakon priključenja (aneksije) Bosne i Hercegovine 1908. godine Austro-Ugarskoj Monarhiji, Bosna i Hercegovina je dobila Sabor i vladu (1910.).
Kako bi smanjio utjecaj Hrvata i Srba, koji su svojatali pravo na Bosnu, Kállay je podupirao oblikovanje bošnjačke nacije i bošnjački jezik. Vladajući Bosnom služio se metodama kakvima se u Banskoj Hrvatskoj služio ban Khuen Hedérváry. Bosnu su preplavili doušnici i policajci (u Bosni je bilo stacionirano približno 2.500 policajaca, a djelovalo je samo 568 učitelja), poticao je neslogu Hrvata i Srba. Kállay je izbjegavao upotrebu nacionalnih imena, što je bila politika i kasnijih vladara Bosne i Hercegovine, i u službenoj su se upotrebi koristili nazivi vjerskih zajednica. Proces hrvatske nacionalne integracije u Bosni i Hercegovini ograničavala je nova vlast. No, djelovanje hrvatskih intelektualca, jačanje starčevićevskih ideja i gospodarski uspon hrvatskoga građanstva u Bosni i Hercegovini, koje je djecu slalo na školovanje u Zagreb, ubrzali su proces hrvatske nacionalne integracije u Bosni i Hercegovini.
    Nakon nekoliko stoljeća dominacije muslimana, u Bosni i Hercegovini znatno je osnažilo katoličanstvo. Zemaljsku i općinsku administraciju činili su uglavnom Hrvati, Poljaci, Slovaci i Česi, dok su časnici i policajci te financi bili Austrijanci i Mađari. Modernizacija je izmijenila i socijalnu strukturu stanovništva – u Bosni se pojavio nacionalno svjesni građanski stalež te znatan broj radnika.
    Neposredan povod aneksiji bila je Mladoturska revolucija u Osmanlijskome Carstvu 1908. godine. Austrougarski su se političari naime pribojavali da bi mladoturci, koji su osvojili vlast u Osmanlijskome Carstvu, mogli tražiti da se prekine austrijski protektorat nad Bosnom i Hercegovinom. Krizu koja je uslijedila Austro-Ugarska je riješila isplatom goleme sume Osmanlijama, a agresivnom je diplomacijom prisilila Rusiju i Srbiju da priznaju aneksiju.
7. listopada 1991. godine jugoslavensko je zrakoplovstvo napalo Banske dvore i raketiralo radnu sobu predsjednika Tuđmana.
8. listopada 1871. godine u Rakovici je počela buna. Neispunjavanje odredbi o uspostaviti teritorijalne cjelovitosti, priključenja Dalmacije i Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj, te neprestano kršenje financijskih odredbi Hrvatsko-Ugarske nagodbe potpisane 1868. godine, uzrokovali su napetosti u Banskoj Hrvatskoj. Neuspjeli pregovori o reviziji Nagodbe naveli su Eugena Kvaternika da bez dovoljne pripreme potakne bunu u Rakovici. Cilj bune bilo je stvaranje samostalne Hrvatske. Pubunjenici su ustanovili Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom, koja je objavila Proglas o oslobođenju Hrvata od austrijske i mađarske vlasti. Proklamirala se jednakost pred zakonom, općinska samouprava, ukidanje vojne uprave u Vojnoj krajini i uvođenje županijskoga sustava.
Nakon prvih uspjeha i širenja ustanka kako na sela naseljena Hrvatima tako i na ona u kojima su živjeli Srbi vojne su vlasti poslale znatne snage u Slunj, kojeg su bez većih problema zauzele. Uslijedilo je uhićenje Kvaternika i ostalih vođa bune.
8. listopada 1888. godine proradila je zagrebačka uspinjača.
8. listopada 1991. godine Hrvatski je sabor prekinuo državno-pravne odnose sa SFRJ.
9. listopada 1075. u crkvi sv. Petra na solinskome polju okrunjen je Dmitar Zvonimir za hrvatsko-dalmatinskoga kralja.
10. listopada 1892. godine rođen je Ivo Andrić.