Nakon što je prva korizmena nedjelja našu pažnju usmjerila na Isusovu kušnju, druga nas podsjeća na događaj njegovog preobraženja. Iako nam se može činiti da tema evanđelja ove nedjelje ne odgovara u potpunosti vremenu u kojem se nalazimo, ona itekako pronalazi mjesto u našem korizmenom hodu.
Vjera je hod
Živjeti svoju vjeru je put koji traje, nema konačnog odredišta dok smo na ovome svijetu. A korizmeno vrijeme snažnije nam naglašava bit našeg kršćanskog života, a to je da vjera nije pasivnost, čekanje, niti uživanje dolaskom na cilj. Ona je put koji traje cijeli naš život, cilj je tek u nebu. Taj vjerski put trebao bi imati uzlaznu putanju, poput penjanja na brdo. Brdo je u Svetom pismu mjesto susreta s Bogom. Sav naš duhovni hod je borba između onoga što smo ostvarili i onoga što još možemo. Hod i napredak zahtijevaju preispitivanje i težnju za promjenom, zato nam je ponekad lakše ostati gdje jesmo. No, onda nema hoda, a cilj nismo ostvarili, jer nam Bog nije cilj postavio na dohvat ruke, već nam je dao mogućnost da stalno napredujemo u svom vjerskom hodu, da se mijenjamo i težimo k boljem od onoga što smo i gdje smo sad. Na kraju tog puta, na cilju, na vrhu brda kojim koračamo kao vjernici čeka nas Bog i konačni susret s njim.
Korizma je slika našeg puta. Od Pepelnice do Uskrsa trudimo se postići promjene, donosimo odluke koje će nam u tome pomoći, jer se želimo duhovno što bolje pripraviti za proslavu Kristova uskrsnuća. No, prije Uskrsa imamo i Veliki petak, jer nema uskrsnuća bez križa. Tako je i na našem duhovnom putu. Mnogo je križeva koji su nam teški, otežavaju nam put ka konačnom cilju, ali bez križa ne može. Znamo da nas nakon križa čeka Uskrs i to nam daje polet i snagu da se borimo i idemo dalje.
Preko križa do Uskrsa
Svojim preobraženjem Isus je učenicima dao stanovit predokus uskrsnuća. Pokazao im je na trenutak što je na kraju puta. No, Kristovo otajstvo ima dvije strane, svijetlu i tamnu, odnosno križ i uskrsnuće, patnju i proslavu. Petar želi napraviti sjenice i ostati na brdu, želi produžiti to lijepo iskustvo svjetla. Tako svatko od nas tko je u određenim trenucima iskusio Božju blizinu, želi zadržati taj trenutak. No, to se ne može. Kao što je Isusovo preobraženje za učenike bilo samo trenutak miline, nakon koje dolazi Kristova muka, a progon i strah za njih, tako i nama iskustva Božje blizine traju kratko, a nakon toga dolaze razne situacije vjerske borbe i teškoća, kušnja s kojima se moramo boriti. Preobraženje je za učenike bilo ulijevanje nade pred budućim događajima, tako je svako naše iskustvo Božje blizine izvor snage i vjere za kušnje i teškoće koje nadolaze.
Dok su silazili s brda, učenici su bili još pod dojmovima onoga što su vidjeli i doživjeli, a Isus je već počeo priču o svojoj muci i smrti koji ga uskoro očekuju. Oni nisu mogli pretpostaviti da će njihov učitelj završiti život kao zločinac, odbačen od ljudi, da će njegov kraj izgledati poput poraza. Ali, to je dio njegova poslanja, zato se utjelovio da umre. Međutim, nakon naizgled poraza slijedi proslava, nakon muke i smrti uskrsnuće. To vjernik treba upamtiti. Nema instant rješenja, niti puta koji nije trnovit i ne podrazumijeva križ, ali na kraju tog puta je nagrada od Boga, kao što nas je i sam Isus poučio: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom« (Mt 16,24).
Preobraziti se
S druge strane opis Isusovog preobraženja u vrijeme korizme poziva nas na naše osobno preobraženje. Žalimo se često kako svijet ne valja, kako je društvo iskvareno i kako sve treba mijenjati, preobražavati. Ima u tome istine, ali trebamo krenuti od samih sebe. Treba se truditi biti dobar vjernik, graditi dobre odnose s Bogom. Čovjek koji se trudi biti u Božjoj blizini i s njim surađivati na svom životnom putu mijenja i svoje odnose s ljudima. Jer, čovjek koji sebe gleda u Božjem svjetlu otkriva pravoga sebe i želi mijenjati sve ono što u njemu nije dobro. Tako počinje ljudsko preobraženje. Susret s Bogom ne može čovjeka ostaviti istog, već ga mijenja iz korijena. Tako se po svojoj dobroti i ljubavi može razlikovati pravi vjernik i od onog nominalnog. Jer, tko je u ljubavi s Bogom u ljubavi je i s ljudima. Zato neka ova korizma svima nama bude početak osobnog preobraženja i poticaj da na svom vjerskom putu nikada ne zastanemo, nego hrabro hodimo ususret vječnosti.
