Tijekom priprema premijere Traviate Giuzepe Verdija (1813. – 1901.) u Subotičkoj operi, djela rado i često prikazivanog na mnogim vodećim svjetskim pozornicama, dirigent Borivoj Pašćan istaknuo je za glasilo Naša pozornica: »Stavljanjem ove opere na repertoar kazališna je uprava željela pružiti publici jedno Verdijevo remek-djelo, što je svakako mnogo pridonijelo podizanju umjetničke razine mladoga opernoga ansambla... Prozračnost orkestralnog djela, kantabilnost solističkih dionica i ekonomična ali zato istaknuta uloga zbora, zahtijevaju studioznu obradu u svojim najsitnijim pojedinostima u okviru težnje za postignućem što vjernijeg tumačenja tipično Verdijevskog stila i izražajnih sredstava.
Prve opere su mu bile sasvim pod utjecajem Rossinija i Donizzetija. Međutim, u sljedećim djelima se Verdi sve više oslobađa tih utjecaja, i najzad u Trubaduru, Rigolettu i Traviati dostiže svoj vrhunac. Poslije izvjesnog stagniranja (Bal pod maskama, Moć sudbine, Simone Bocanegre) Verdi će doživjeti i drugi vrhunac operom Aida, da bi pred kraj života dostigao svoj najveći domet u Otellu i Falstaffu.
INTIMNA DRAMA ŽENE KOJA VOLI
Traviata je nastala 1853. godine, a na subotičku je scenu postavljena točno sto godina kasnije. Verdijev libretist Francesko Maria Piave posegnuo je za romanom Aleksandra Dumasa sina Dama s kamelijama, koji je u to vrijeme bio rado čitan, kako bi napisao libretto za ovu operu. Verdi je napisao partituru za veoma kratko vrijeme – nakon svega 20 dana. Prvo izvođenje Traviate u Veneciji doživjelo je pravi skandal; djelo je potpuno propalo! To je donekle razumljivo, jer se u središtu radnje nalazila posrnula žena u kojoj se budi prava ljubav, ali njeno oronulo voljenoga čovjeka, ubrzat će njenu smrt, upravo onda kada je za nju trebao početi novi život.
Za razliku od ranijih svojih djela Verdi u Traviati napušta široke kretnje i vanjštinu, te usmjerava pažnju samo na prikazivanje intimnog i duboko nutarnjeg svijeta jedne žene. Popularnost ove opere potječe kako iz njena literarnog predloška tako i zbog bogato korištenih solističko-vokalnih uloga, kao i snažno razrađenih zajedničkih nastupa (»ansambala«). U tome pogledu je naročito značajan Finale II. čina.
PODJELA SUBOTIČKE IZVEDBE
Traviata nema uvertire, već samo uvodnu muziku (Preludium) i to pred I. i IV. sliku. Srodni po muzičkoj zamisli, ti Preludiji predstavljaju pravi biser među stranicama partiture ove opere i već na samom početku nas uvode u jednu bolnu i potresnu dramu, nagovještavajući ishod ove tužne intimne povijesti« – zapisao je Borivoj Pašćan, dirigent subotičke izvedbe Traviate koju je na sceni Subotičke opere režirao Rudolf Ertl, koreografiju je izradio Radomir Milošević, a scenografiju Andrija De Negri. [N. p,, 3-4, 1952-53., 1. I. 1953., 8.-9.]. Uloge su tumačili: Jelka Asić (Violetta Valery), Ana Ivanišević (Flore Bervoix), Analiza Mezei (Annina), Aleksandar Marinković / Dragutin Margetić (Alfred Germont), Bela Tikvicki (Giorgio Germont), Josip Poka (Gaston), Antun Crnjaković (barone Douphol), János Nádai (markiz d’ Obigny), Petar Kopunović (doktor Grenvil) i Matija Merković (sluga kod Flore).
Profesor Rudolf Ertl, redatelj Traviate, romantičnog opernog djela u tri čina (četiri slike), koju je Subotička opera premijerno izvela 5. siječnja 1953. godine, u listu Naša pozornica među ostalim podsjeća čitatelje kako je ova opera praizvedena prije sto godina (6. ožujka 1853.) kada je doživjela potpuni fijasko, ali je već iduće godine započela svoj trijumfalni pohod ne samo po Italiji, nego i cijeloj Europi. U Zagrebu je davana 1879. u Beogradu 1923., a u Subotici cijelo stoljeće poslije prve izvedbe, 1953. Među ostalim, Rudolf Ertl je istaknuo da je njegova redateljska namjera bila očuvanje karaktera njezine intimnosti, koja dominira u ovoj operi, a na račun pompoznosti i izvještačenosti; radi toga u prvi plan dospijeva prirodno izgovorena i pjevana riječ, glazbeno uobličena, frazeološki logična i odgovarajućom gestom popraćena.
Tomu je prilagođena i scenografija Andrije De Negrija koja prema uputama redatelja odstupa od uobičajenih izvedbi. Prva slika (I. čin) predstavlja zimski vrt, druga slika se odigrava na verandi ljetnikovca u blizini Pariza, treća u salonu, a četvrta u sobici osiromašene, na smrt bolesne Violette. »Ja se nadam, da će ova opera na subotičkoj pozornici, gdje se zahvaljujući rukovodstvu Opere osjeća sve viši i viši umjetnički uspon, udomiti i učvrstiti u redovnom osnovnom repertoir-u. Najzad, kao redatelj Traviate u Subotici, moram konstatirati, da su Uprava kazališta, kao i cjelokupni kazališni kolektiv, uložili maksimum truda i raspoloživih materijalnih sredstava, da se ovo Verdijevo remek-djelo što bolje izvede«, istaknuo je redatelj Rudolf Ertl [N. p., 5, 1952./53., 1. II.1953., 14.].
*
Uredništvo Naše pozornice uputilo je poruku čitateljima, koja glasi: »Pozorišnim kolektivima i pojedincima koji su tražili veći broj primjeraka Naše pozornice poslat ćemo iste poštom. Tromjesečna pretplata iznosi 50 dinara« (N. p., 3.-4., 1952-53., 1. I. 1953., 7.).
