Umirovljenica Ana Vidaković živi u obiteljskoj kući na periferiji Sonte. Suprug Ivan već odavno ju je napustio i preselio se anđelima. Kćer Ana je daleko, više od dva desetljeća živi u Njemačkoj, s njom je jedino sin Ivan. Ove duge zimske večeri baka Ana krati kako zna i umije. Često posegme za, kako sama kaže, čarobnom kutijom iz pridnje sobe. Djelić njezine tajne u vidu stare, crno-bijele fotografije, kako je na poleđini zapisano iz 1938. godine, danas dijeli s nama. O prošlosti i negdašnjem životu starih Sonćana malo je toga zapisano; ni najuporniji ne uspijevaju pronaći bilo kakve podatke osim šturih fusnota u arhivama ili muzejima. U nedostatku zapisanoga mnoge stare fotografije i danas svjedoče o bližoj i daljnjoj prošlosti, o djelatnostima i odijevanju. Tako i ova, za svoju starost fantastično očuvana.  

 

Na receraju

 

»Na fotografiji je moja svekrva Manda Vidaković, u vrijeme nastanka ovoga snimka još djevojka iz obitelji Nikolić – Brendini. Ona je u sredini, dvije djevojke s krajeva su isto Sonćanke, ali ne znam tko su. Snimljene su na receraju sonćanske kudjeljare, vlasnik je bio Nijemac, mislim da se zvao Graeber. U to vrijeme, po svekrvinim pričama, ali i poslije II. svjetskog rata, čega se i ja vrlo dobro sjećam, konoplja je bila možda i najzastupljenija kultura u sonćanskom ataru, sve do administrativne zabrane njezina uzgoja«, priča Vidaković. 

Konoplja je biljka od koje se dobiva veliki broj korisnih proizvoda. Iako se industrijski uzgojena konoplja rabi za proizvodnju papira, tekstila, ulja, konopca i platna, a siromašna je psihoaktivnom kemikalijom THC, njezin je uzgoj zabranjen u velikom broju zemalja. 

»Konoplja je bila vrlo isplativa, ali je s njom bilo i dosta posla. U vrijeme kad je ova fotografija nastala, konoplja se sjekla i vezala u snoplje ručno, tek kasnije strojno. I njezina prerada iziskivala je puno radne snage. No, to u Sonti nije bio problem, jer su obitelji u pravilu bile s puno djece. Konoplja je uzgajana za industrijsku preradu na velikim površinama, koje su prije rata bile u vlasništvu njemačkih veleposjednika, ali i na malim, za kućne potrebe. Konoplja se za vlastite potrebe prerađivala u kućama uz pomoć jednostavnih naprava, kako bi se dobila vlakna, koja su bila čvršća, ali i mekša od pamučnih, a trajala su dvostruko dulje. Od konoplje se ništa nije bacalo. Vlakna dobivena preradom žene su u dugim zimskim večerima, najčešće na prelima, na svojim preslicama upredale u konop, vrlo čvrst, ali vrlo mekan i pogodan za dalju obradu. Od tog konopa na kućnim razbojima, stativama, tkalo se platno od kojega su kasnije izrađivani odjevni predmeti i dijelovi krevetnine, perine i bubice. Kako je stare Sonćane sirotinja naučila velikoj štedljivosti, isitnjeni ostaci stabljika nisu bacani: ljudi su ih rabili za ogrjev u svojim limenim pećima, posebno izrađenim za grijanje ovom sirovinom, puzderačama. Tako je naše stare ova biljka uzgojena na relativno malim površinama i odijevala i grijala, a na neki način i hranila. Naime, dio zasijane konoplje koji bi im po procjeni kućanice bio višak, sitni paori su uvijek mogli prodati vlasniku kudjeljare. Cijena joj je bila dobra, pa bi se od nje dobilo lipi novaca za dućan«, priča Vidaković.  

 

Proizvodnja konoplje

 

Industrijska proizvodnja konoplje iziskivala je veliki broj nadničara. 

»Moja svekrva je bila nadničarka u mjesnoj kudjeljari. Radila je na receraju, u pripremnom procesu za strojnu preradu. U blizini pogona za preradu bili su iskopani i betonirani veliki bazeni, u kojima bi se konoplja vezana u snoplje kiselila. Voda je u njih dovođena i kasnije ispuštana kanalima, uz pomoć velikih crpki. Nakon potrebnog broja dana kiseljenja, voda bi se ispuštala iz bazena, muškarci bi izvlačili snoplje na livadu pored bazena. Žene bi presijecale doljnji povez snopa i rastresle ga kružno, tako da bi ga gornji povez držao u kupi, pa bi se konoplja na taj način brže i lakše osušila. Kad bi, po procjeni stručne osobe, bila dovoljno suha za dalju preradu, snopovi bi se sakupljali, vozili na za to određen plato, slagali u ogromne kamare, s kojih su kasnije odvoženi u preradni pogon.«, završava priču Ana Vidaković. 

Kako je u svijetu sve manje drveća, a sve je veća potreba za papirom i kvalitetnim tkaninama, možda će priča o uzgoju industrijske konoplje i oživjeti.