Uzalud ja (mi) neću (nećemo) da se bavim(o) politikom kad se politika bavi nama. Mislim da sam to već jednom i napisala u ovom tjednom pregledu, pa i to što ponavljam tu rečenicu dokaz je toga koliko se, htjeli mi to ili ne, politika bavi nama. Prosto nam ne da odahnuti, jer tek što smo zaboravili one prethodne izbore, kad evo novih. Za promjenu ne izvanrednih već redovitih, predsjedničkih. Ne, ne bojte se neću o kampanji, o onima koji kao nisu u kampanji, a sve što rade je kampanja, neću o sigurnim glasovima i svemu onome što je postao neizostavni folklor naših izbora, od mjesnih zajednica do predsjednika. Ali hoću o svom osobnom dojmu izbora. Svih, ne samo ovih. U jednoj riječi to je razočaranje. Jer prije ili kasnije svi iz te političke priče zapravo su jedno veliko razočaranje. Barem za mene. E, sada tko mi je kriv što u svakoj kampanji nađem nekog svog favorita i što povjerujem u većinu onoga što kaže. Što povjerujem u (marketinške) parole tipa tko vas smije pogledati u oči, stručnost isped politike i da ne nabrajam dalje kada isti, da imaju obraza, više ni sami sebe ne bi smjeli  pogledati u zrcalo. Ali uvijek napravim istu pogrešku, uvijek u nekoj izjavi, predizbornom mitingu prepoznam i svoja razmišljanja, svoje stavove, svoje vizije. Čak bih i potpisala svaku rečenicu koja se kaže. Ma ne samo potpisala, već koliko sutra otrčala po člansku kartu i dala svoj konkretni doprinos realizaciji, sada već  naše zajedničke ideje. Na sreću, onda me glas razuma (glas supruga, prim.a.) spusti na zemlju riječima – kad postaneš član stranke ti si onda vojnik partije, nemaš ti više svog mišljenja, stava. Na sreću, taj moj glas razuma (glas supruga – prim. a.) jako dobro zna koliko ja držim do svojeg stava i mišljenja i koliko baš nisam rada da mi bilo tko nameće što da mislim, govorim, radim. I onda taj moj glas razuma likuje kada poslije nekoliko tjedana, ili mjeseci, svejedno kada, ali uvijek se to dogodi, razočarano konstatiram kako su i ti za koje sam do jučer vjerovala da su nešto novo, bolji i drugačiji isti kao i svi. I kako je baš dobro što se nisam toliko zanijela i ne daj Bože okitila se njihovom članskom knjižicom, ili još gore dijelila letke i ljepila plakate. I onda dođu novi izbori, a ja opet po starom.  Jer, uvijek se nađe netko čija je svaka rečenica baš kao da sam je ja sročila. Jer uvijek se nađe netko za koga bih ruku dala da je to taj, drugačiji. I onda opet, prije ili kasnije, razočaranje. I tako od izbora do izbora.