Vlasnik obrtničke radnje NM inženjering, serviser bijele tehnike, Nebojša Martinović jedan je od onih koji su prošle godine dobili poticajna sredstva za samozapošljavanje u iznosu od 180 tisuća dinara. Da bi dobio ova sredstva Nebojša je trebao, kao nezaposlena osoba, biti prijavljen na evidenciju nezaposlenih Nacionalne službe za zapošljavanje, završiti obuku iz poduzetništva, napraviti biznis plan. Nakon odobrenih sredstava, trebao je priložiti rješenje o upisu u Registar u Agenciji za gospodarske registre (APR), registrirati se kod Porezne uprave, izvršiti prijavu na obvezno socijalno osiguranje. Također, osoba koja dobije sredstva na ovaj način dužna je obavljati registriranu djelatnost i izmirivati obveze po osnovi doprinosa za obvezno socijalno osiguranje najmanje 12 mjeseci od početka obavljanja djelatnosti.

Prije nego što se upustio u ovaj biznis, a godinu dana rada kao privatnog poduzetnika mu istječe u travnju, Nebojša Martinović je radio u raznim firmama, a uz rad je stekao i zvanje inženjera termo tehnike. Njegova ideja je bila otvoriti obrtničku radnju kako bi legalno mogao raditi i veće poslove. Od tih, većih poslova, za sada još nema ništa, kaže Nebojša.

»Za otvaranje firme je potrebno svega nekoliko tisuća dinara, treba napraviti pečat koji staje oko 2.000 dinara, fiskalna kasa je oko 16-17 tisuća dinara i treba imati alat. Neki alat sam imao, a nešto sam i kupovao. Kao privatnik, moram imati knjigovođu kojega plaćam 30 eura mjesečno. U dogovoru s njim vršim standardne uplate za doprinose od desetak tisuća dinara mjesečno. To znači da moram zaraditi najmanje 15 tisuća dinara mjesečno za isplatu doprinosa i knjigovođe. To je na godišnjoj razini točno taj iznos koji sam dobio kao poticaj. Nadalje, tu su troškovi goriva i svega drugog, a na kraju je moja zarada. Glavna prednost toga što sam osnovao firmu je ta što imam mirovinsko i zdravstveno osiguranje, mogu se legalno reklamirati, radim bez straha od inspekcija. Također, kao firma se mogu dogovarati o nekoj suradnji s drugim firmama, te, na primjer, biti ovlašteni serviser klima uređaja. Mane ove vrste poduzetništva su što se ne može uvijek zaraditi dovoljno za isplatu svega potrebnog«, kaže Nebojša Martinović. 

 

Sigurnost za poduzetnika i za klijente

 

»Mnogi ljudi ulaze u biznis, zadužuju se jer imaju mogućnosti kupovati na odloženo plaćanje, nikako se ne mogu izvući iz dugova i na kraju zatvaraju firme«, objašnjava Nebojša Martinović. 

»Ja nastojim plaćati materijal odmah, a i meni se usluge odmah plaćaju. Zadovoljan sam što većinom radim usluge privatnim osobama. Kao serviser koji izdaje fiskalni račun, koji jamči za svoje usluge, nešto malo sam skuplji od onih koji rade na crno, jer moram nadoknaditi svoje troškove, ali se to korisniku vrati kvalitetom. Ako dođe do nekih problema nakon moje intervencije, uvažava se reklamacija. Zbog toga je službena firma neka sigurnost za klijente, neki jamac da će poslovi biti urađeni kako treba. Mi još značajno kaskamo za standardom u okolnim državama, jer se u inozemstvu sve više cijene i naplaćuju zanatske usluge. Kod nas nije toliki standard i ne može se ni očekivati da će ljudi plaćati više. Da bi bilo jeftinije, mnoge stvari u kući nam popravljaju prijatelji.«

Kako kaže Nebojša Martinović, nikada nije razmišljao o tome da ode raditi negdje vani. Ovim poslom se ovdje želi baviti dokle god ima sredstava održavati firmu. Ipak, možda će jednog dana i morati otići, a tada se nada da će kao inženjer termo tehnike vani iskoristiti svoje znanje koje je u inozemstvu mnogo više cijenjeno. 

 

Skromni početak i konstantno napredovanje 

 

Optičar optometrist Oliver Vicai već 25 godina je vlasnik firme Vicai optika. Prije tri godine je otkupio knjižaru Una commerce, a sada je vlasnik i Caffe wine bara Dolce vita.

»Vicai optika je otvorena kao obrtnička radnja za popravku naočala u robnoj kući Beograd 1992.  godine, na četiri četvorna metra. Od toga je formirana samostalna obtnička trgovinska radnja, a pravni nasljednik te firme je Vicai optika d.o.o. koja sada funkcionira na 120 četvornih metara. U posljednjih pet godina ljudi odlaze u inozemstvo, jer im je plaća nikakva. Ako radnik dobro i pošteno radi, smatram da mu treba pošteno i platiti. Polako to shvaćaju i privatne i državne firme i sada radnicima koji jako dobro rade daju dobru plaću. Postoji jedan limit preko kojega ne vrijedi otići u inozemstvo. Mi koji dajemo posao trebamo shvatiti da se mladima koji imaju plaću 45 ili 50 tisuća dinara ne isplati otići u inozemstvo, jer ovdje imaju gdje stanovati. Ako dvoje njih zaradi oko 100 tisuća dinara mjesečno ovdje, ne isplati im se otići u Austriju, prati suđe, raditi kao robovi po 12 sati i donijeti doma 300 eura. Bilo kako mi naporno i vrijedno radili, nikad nećemo dostići takvu posvećenost radu kao na Zapadu. Mi volimo da nam ostane vremena za izlaske, za susrete s ljudima, volimo pročitati novine, ali važno je posao koji radimo uraditi pošteno. Za jednog poduzetnika je važno da razmišlja o tome koliko radnika je potrebno za obavljanje određenog posla. Nije štos imati deset radnika od kojih je četvero višak, već da posao obavlja potreban broj radnika koji će imati takvu plaću da neće žaliti što su se naradili. To je osnovno čega bi se trebalo pridržavati, inače cijeli posao nema smisla«, smatra Vicai.

Oliveru Vicai i njegovoj supruzi radni dan počinje u 6 sati. Skupa sa starijom kćerkom rade u optičarskoj radnji. Raditi im nije teško, kaže, jer svatko zna svoj posao.

»Vicai optika i Una commerce se otvaraju u 8 sati, Dolce vita u pola 8, ali pola sata prije otvaranja svakako treba biti u radnji. U 7 i 30 ili u 8 sati je radnja otvorena, a ne da sam tada još u kaputu ili da još nešto trebam obaviti. Ne, tada su sendviči gotovi, Optika je već čista, svira glazba, znači, možemo raditi. Trgovac koji nakon stranke ulazi u radnju ne treba ni raditi. Nakon zatvaranja radnji slijedi slanje mailova, ponuda; treba napraviti narudžbe, popisati pazare i tek tada se nama završava radni dan.«

Kada je 1992. godine otvorio radnju Vicai optika, Oliver nije imao nikakav kapital. Počeo je polako, kako kaže, »s jedan na dva, s dva na tri, s tri na četiri«. U Egiptu ili Tunisu, na primjer, nikada nije bio, s obitelji na bajkerski način ljetuje vrlo skromno. Bankarski kredit, kaže, uvijek imaju, »a država jako lijepo živi od njih«. 

Jednostavna računica

 

»Mjesečni troškovi po jednoj radnji s dva radnika su oko 230 tisuća dinara. Na plaću od 40 tisuća dinara se dodaje oko 28 tisuća dinara za doprinose, na to ide zakupnina od 50 tisuća dinara, struja, u zimskom razdoblju oko 30 tisuća, te još oko 30 tisuća za ostale troškove, vodu, telefon, reklame, sanitarije, osiguranje i ‘luksuz’ koji podrazumijeva kićenje radnji za Uskrs, Božić«, nastavlja Oliver Vicai. 

Najteže im je u siječnju, kaže, jer se tada plaća četvrta kvartalna rata PDV-a.

»Tko želi otvoriti neku firmu mora pošteno izračunati sve troškove i moguću dobit. Na taj potreban iznos treba dodati još 30 posto, tu brojku pomnožiti s dva i tada se može otvoriti firma, jer se prvih 6 mjeseci mora računati na to da će poduzetnik biti u minusu ili na nuli. Nakon šest mjeseci bi se trebao početi stvarati profit. Firmu Una commerce imam tri godine, a tek smo prošle godine poslovali s dobitkom, ali se zaista svaki dinar mora pogledati, ne može se rasipati. Uvijek je sve teže i teže. Po mom mišljenju, tko preživi ovu godinu, ima šanse poslovati i nadalje. Jedno od bitnih pitanja koje poduzetnik sebi treba postaviti je i koliko poslovanje firme može podnijeti sindikalnih kredita, koliko kredita na čekove, kredite umirovljenika, koliko mogu podnijeti to da kreditiram klijenta. Mi kao privatnici trebamo financirati ove kredite. Ako ostvarim milijun dinara mjesečno prometa i ako od toga imam 600 tisuća kredita, onda sam propao jer će moju zaradu pojesti mjesečni troškovi. Uzalud je financijski priljev, jer za svaki mjesečni prihod koji dolazi iz kredita legne jedan trošak od 250 tisuća dinara. Uzalud stiže 300 tisuća kad odmah napravim trošak od 250 tisuća dinara«, kaže Oliver Vicai.

Zahvaljujući Fondaciji Prosperitate, koja poduzetnicima mađarske nacionalnosti dodjeljuje nepovratna sredstva,  na prošlogodišnjem natječaju je Oliver Vicai dobio milijun dinara. S tim sredstvima je opremio modernu radionicu za proizvodnju naočala kapaciteta 240 naočala na dan, što za sada nije iskorišteno niti 10 posto. Ove godine je također predao zahtjev, te će, ako dobije sredstva, opremiti modernu ordinaciju gdje će se moći raditi topografija oka.