Kako i poslije sklopljenog povijesnog sporazuma između Srba i Hrvata i formiranja Banovine Hrvatske nije bilo riješeno pitanje konačnog unutarnjeg razgraničenja između budućih banovina sa širokim nadležnostima po ugledu na Banovinu Hrvatsku, pa prema tome i teritorijalne pripadnosti bunjevačkih i šokačkih Hrvata, konzervativne srpske političke elite i njihove organizacije razvile su široku aktivnost na sprječavanju artikuliranja hrvatstva bačkih Bunjevaca i Šokaca. Ove unitarističke srbijanske elite bile su prije svega okupljene oko Jugoslavenske radikalne zajednice i Srpskog kulturnog kluba, koji su kao i u drugim područjima gdje su živjeli Hrvati i Srbi bili protiv sporazuma Cvetković – Maček. Konkretno, u Bačkoj su se borili protiv hrvatskih političkih i kulturnih ideja među Bunjevcima i Šokcima, a glavna zadaća bila je sprječavanje mogućega ulaska Bačke i Baranje u Banovinu Hrvatsku. U tu svrhu nastavili su pojačano negirati pripadnost bačkih Bunjevaca i Šokaca hrvatskom narodu na različite načine i pojačavali politički pritisak na bačke Hrvate.

 

Ogorčenje kod svih bačkih i baranjskih Hrvata

 

Evo što o tome piše Matija Evetović u svojoj Kulturnoj povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata:

»Političari svagdašnjeg režima su dobro znali za raspoloženje bunjevačkih i šokačkih Hrvata pa su redom dolazili u Suboticu i druga mjesta Bačke i Baranje i govorili na zborovima, da je hrvatsko pitanje konačno riješeno, a ovi krajevi da ostaju pod Srbijom. Od ovih se najviše istakao aktivan član vlade g. Nikola Bešlić, ministar saobraćaja. Na zboru u Subotici 12. rujna 1939. god. rekao je: Bunjevci nisu ni Srbi, ni Hrvati već su kao Bunjevci Jugosloveni, kojima ne triba ničije tutorstvo, koji su i kao Bunjevci dokazali svoju jugoslavensku svist. Bunjevci neka samo i dalje ostanu Bunjevci, jer su kao Bunjevci oni najlipši biser cilog jugoslavenskog naroda i cile naše Jugoslavije... (Neven, 15. rujna 1939).

U istom duhu govorio je i u Somboru, a na svojim političkim putešestvijama održao je 25. listopada 1939. god. konferenciju J.R.Z u Baranji, gdje je u svom govoru rekao ovo: U Baranji žive Srbi, Šokci, Mađari i Nijemci. Nijemci su Nijemci, Mađari su Mađari, a Šokci su samo Šokci nisu nikada bili Hrvati, pa tako nikada i ne mogu bit Hrvati, moraju ostati samo Šokci (Hrvatski dnevnik, 8. studenoga 1939.)

Ove izjave ministra Bešlića u pogledu narodnosti Bunjevaca i Šokaca, kojima je slične davao i ministar (privrede – S. B.) Jevrem Tomić, izazvale su ogorčenje kod svih bačkih i baranjskih Hrvata. Blaško Rajić i Josip Đido Vuković odmah sutradan poslije održana govora ministra Bešlića poslali su predsjedniku vlade Dragiši Cvetkoviću i vođi hrvatskog naroda dr. Vladimiru Mačeku brzojav ovog sadržaja: Protiv ove njegove izjave odlučno prosvjedujemo, jer Bunjevci su bili i ostaju ono što jesu, samo Hrvati.

U ime baranjskih Hrvata, Šokaca, Jerko Zlatarić seljak iz Gajića (kotar Batina) dao je ministru Bešliću dostojan odgovor u kojem kaže: Nije to prvi puta da izvjesna gospoda… hoće falsificirati i osjećaj narodne pripadnosti, kao da su oni pozvani da bunjevačkim i šokačkim Hrvatima dadu ime kao nekom nahodčetu bez oca i majke... kao da je mjerodavnije što on (Bešlić)  kaže, nego što narod misli i osjeća... Bezbroj puta su Bunjevci i Šokci dokazali svoju pripadnost hrvatskom narodu... G. ministar nije trebao doći reći što smo, nego pitati, pa bi čuo... Ujedno bi trebao znati da odkad su braća Srbi odbacili svoje ime Raci, da je od onda nestalo Šokaca i kad su se Raci pretvorili u Srbe, da su se Šokci pretvorili u Hrvate (Seljački dom, 8. studenog 1939).

Cilj, koji je htio ministar Bešlić postići ovim svojim izjavama, bio je proziran. On je htio uvjeriti Bunjevce i Šokce, da oni nijesu Hrvati. Kada pak nijesu Hrvati, onda ovi krajevi, gdje su oni u većini, ne bi mogli pripasti Banovini Hrvatskoj, već bi i dalje ostali odcijepljeni od majke Hrvatske, od koje su u prošlosti silom bili razdvojeni. Najljepši odgovor ministru Bešliću i ministru Tomiću dala je hrvatska štampa koja kaže: Bunjevci i Šokci ili su Srbi ili Hrvati. Da nisu Srbi, najbolji je dokaz to, što ih Nikola Bešlić i Jevrem Tomić neprestano uvjeravaju da nisu Hrvati, nego Šokci, odnosno Bunjevci. Kad bi Bunjevci i naime bili Srbi, ova bi dva političara sigurno to i tvrdila, a ne bi nastojala privesti ih posebnoj šokačkoj, odnosno bunjevačkoj narodnoj ideji. Međutim kad gg. Bešlić i Tomić smatraju Šokce posebnom narodnom skupinom, onda bi bilo logično, da također vojvođanske Srbe tretiraju kao posebnu narodnu skupinu. Mađari su naime svojedobno nastojali prikazati, kao da u Mađarskoj nema ni Hrvata ni Srba. Stoga su Hrvate u svojim statistikama naznačavali kao Šokce i Bunjevce, a Srbe kao Race, kao što su Nijemce nazivali Sasima, Vendima itd. Pošto su na papiru odijelili od njihove nacije, Mađari su ih nazivali pojedinim (egyebek), t.j. neznatnim skupinama bez posebne nacionalne svijesti. Hrvate oko Pečuha nazivali su Mađari Bosancima. Sva su dakle imena bila dopuštena, samo ne hrvatsko i srpsko (hrvatski dnevnik, 8. studenoga 1939).

Ministri Bešlić i Tomić i nesvjesno su preuzeli ulogu nekadašnjih talijanskih autonomaša u Dalmaciji, koji nijesu htjeli znati za Hrvate, već za Dalmatince…«

 

Antihrvatska propaganda

 

Ponajbolje se ta antihrvatska propaganda, kao i bojazan da će hrvatski kulturni i politički predstavnici snažno utjecati na samosvijest bunjevačko-šokačkoga stanovništva, zorno vidi u dvije propagandističke brošure Aleksandra Martinovića iz 1940. godine Istina o Bunjevcima i Šokcima i Hrvatskom pevačkom društvu Kolu, u izdanju Srpskog kulturnog kluba u Subotici, čiji je Martinović bio i član.

U knjižici Istina o Bunjevcima i Šokcima, suprotstavljajući se političkim i kulturnim akcijama vodećih predstavnika Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, Martinović ustrajava na do danas dobro poznatim pseudoznanstvenim tezama kako su Bunjevci i Šokci etnički Srbi (svi štokavci su Srbi, Bunjevci i Šokci nisu znali za hrvatsko ime do stvaranja Jugoslavije, hrvatstvo Bunjevaca i Šokaca je rezultat hrvatske političke propagande preko bunjevačko-šokačkoga svećenstva itd.). Međutim, glavna svrha ove brošurice je odvraćanje Bunjevaca i Šokaca od njihovih težnji da se jugoslavenski dio Baranje i sjevernobački kotarevi u kojima se nalazilo 90 posto hrvatskoga bunjevačko-šokačkoga stanovništva izdvoje iz Dunavske banovine i priključe novoustrojenoj Banovini Hrvatskoj, o čemu on otvoreno i piše: »Dakle, pod uticajem sveštenstva iz verskih motiva, danas neki Bunjevci i Šokci kažu da nisu poreklom Srbi, već da pripadaju Hrvatima. I na osnovi toga tobožnjeg pripadništva, stvorenog iz verske mržnje protivu srpskog naroda, oni traže pripojenje Bačke i Baranje banovini Hrvatskoj.« 

Iste godine Vlastoje Aleksijević (poslije Drugog svjetskog rata bio je visoki dužnosnik u Ministarstvu prometa NR Srbije i drugih republičkih i saveznih tijela) u članku Ko su Bunjevci?, u beogradskom časopisu Narodna odbrana (br. 45 od 10. XI. 1945), uz već poznate pseudoznanstvene teze o srpskom etničkom karakteru krajeva iz kojih su se Bunjevci doselili, o čisto srpskim običajima Bunjevaca i sl., dodao je i jedan novi »dokaz«, a to su antropološke osobine Bunjevaca: »Što se tiče telesnog sastava, Arm. Velker povlači razliku između Srba i Hrvata, i to Srbe ubraja u subrahikefale (sa indeksom glave 79), a Hrvate u čiste brahikefale (indeks 82).« Na ovaj se tekst Petar Pekić u napisu Tko su Bunjevci u Subotičkim novinama (br. 48 od 29. XI. 1940.). osvrnuo kao na pokušaj da se »na bazi historijskih falsifikata silom narine Bunjevcima srpsku narodnost« i ujedno se pitao: »Zašto obmanjivati javnost tako krupnim mistifikacijama? ...zaista je već krajnje vrijeme da Srbi uvide da Bunjevce ne mogu posrbiti. Varaju se oni, koji misle, da Bunjevci neće da prime srpstvo zato što tobože mrze Srbe. Ne, Bunjevci ne mrze Srbe, – ali traže da se isprave nepravde, što su im činjene onamo još od 1920. godine... s pravom traže, da im se ne nameću samo dužnosti nego i ona prava, što ih uživaju Hrvati i Srbi u banovini Hrvatskoj.«