Započela je još jedna korizma. Znamo kako je to vrijeme priprave za Uskrs od četrdeset dana kojim dominira ozbiljnost i pokora. Znamo i to da je korizma razdoblje u kojem nema veselja, u kojem smo pozvani na veću pobožnost i odricanje. Zbog njenih karakteristika često jedva čekamo da se završi, no pravilno iskorištena korizma milosno je vrijeme, koje nas približava Bogu i uvodi u bit naše vjere. Ona je razdoblje koje nas pročišćava u vjerskom smislu, koje nam svojim karakterističnim oblicima pobožnosti nudi obraćenje i novi život bliže Kristu. Već njen početak obilježen obredom pepeljenja podsjeća nas na naše mjesto u odnosu na Boga i poziva nas na poniznost i kajanje, koji su nam nužni na putu obraćenja.
No, na svom putu obraćenja čovjek je izložen različitim kušnjama kojima se mora oduprijeti kako bi u konačnici ostvario svoj cilj. Svako ljudsko nastojanje da se približi Bogu i da svoj život uredi prema Božjim zapovijedima napadnuto je različitim pokušajima Đavla da tu ljudsku težnju onemogući. Velika je to borba, i što je čovjekova odlučnost snažnija to su i kušnje veće, te se s njima nije lako izboriti.
Evanđelje prve korizmene nedjelje govori nam o tome kako je i Isus bio iskušavan. On kao Sin Božji nije se teško izborio s kušnjama, ali nas je naučio kako da otjeramo Sotonu i ostanemo Bogu vjerni.
ŽELJA ZA MATERIJALNIM
U tri Isusove kušnje možemo prepoznati različite životne situacije koje predstavljaju iskušenje za čovjekovu vjeru. Đavao Isusu pristupa nakon što je četrdeset dana postio, dakle, bio je gladan, te od njega traži da od kamenja načini kruh. Ova kušnja izražena je u čovjekovoj težnji za posjedovanjem. Nikada nemamo dovoljno, te imamo stalnu potrebu da steknemo više. Mnogo puta nas zarobljava strah da možda u bliskoj budućnosti nećemo imati dovoljno, pa nas to nuka da sada stječemo više nego što nam treba. Iz svega toga dolazi do neumjerene težnje za materijalnim posjedom, koji postaje osnovna svrha postojanja, a čovjek postaje gramziv i pohlepan. Pred prevelikom željom za materijalnim duhovno gubi cijenu. Rad na duhovnom razvitku postaje nepotrebno gubljenje vremena, jer od njega nema materijalne koristi. Čovjek takvog pogleda na život, u kojem je na većoj cijeni materijalno od duhovnog, popustio je pod teretom kušnje, stavio je posjedovanje ispred Boga, stvorenje ispred Stvoritelja. A Isus nam je poručio da ne brinemo tjeskobno za materijalne stvari, jer će se Bog pobrinuti za to. Tako svaka neopterećenost materijalnim, već prepuštanje toga u Božje ruke, a posvećenost brizi za vječnost, naša je pobjeda kušnje, jer smo shvatili bit onog što nas Krist uči: »Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta« (Mt 4,4).
ŠTO TRAŽIM U VJERI?
Druga kušnja je duhovne naravi. Đavao traži od Isusa da se baci s vrha Hrama i tako pokaže da je Sin Božji. Da je to učinio to bi bila velika senzacija i zasigurno bi mnogi povjerovali u njega da su vidjeli kako ga anđeli nose. No, vjera nije senzacija, ona je put spoznaje i upoznavanja Boga, stalno približavanje njemu i prihvaćanje njegovog nauka. Naš je problem što u vjeri često tražimo senzaciju, što želimo čuda, a ona se ne događaju. Mi se onda ljutimo na Boga, prosvjedujemo i okrećemo mu leđa, a Isus u takvim trenucima poručuje i nama: »Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« (Mt 4,7). Zato se trebamo zapitati što od vjere tražim, što od Boga očekujem? Ako su to čuda, onda naša vjera nije dobro postavljena. Bog nam može dati čudo, može uslišiti naše molitve, ako želi i ako je to za naše spasenje korisno. No, naša se vjera i naša molitva ne može svesti na bezbroj »daj«. Mi trebamo izgrađivati odnos povjerenja i ljubavi sa svojim Stvoriteljem usmjeren konačnom susretu u nebu.
MOĆ
U trećoj kušnji Sotona je Isusu ponudio moć i slavu ovog svijeta. Slava i moć primamljivi su svakom, ali otvaraju vrata oholosti. Ne moraju biti svjetskih razmjera, ali jednako utječu na čovjeka. Rijetko tko ne voli biti glavni u svojoj sredini, biti iznad drugih. Mnogi vole osjetiti moć nad drugima i to ih ponese, te postaju loše osobe. No, Isus nas uči da se tome odupiremo, jer svi smo pred Bogom isti. Čak iako nas posao i službena dužnost postavljaju iznad drugih, ne znači da smo njihovi gospodari i da smo od njih bolji, nego znači priliku da pokažemo kako se znamo boriti s kušnjama i da smo u stanju prepoznati napast te da možemo reći: »Odlazi, Sotono!« (Mt 4,10).
