Praksa je kroz povijest – a one (i praksa i povijest) teku svakog novog dana – potvrdila postojanje mnoštva radinih i čestitih ljudi, iza kojih su čak ostala i vrijedna djela, a koji ni za života niti poslije smrti nisu vrjednovani onako kako zaslužuju. Koji su to ljudi? Pa... beskrajna je lista bezimenih i neznanih ili samo vama znanih junaka iz obitelji, susjedstva ili jednostavno – priča.
Jedna takva priča može se, bar kada je riječ o našim prostorima, ispričati i o češkom piscu Ladislavu Fuksu (1923. – 1994.), odnosno o njegovom romanu Spaljivač leševa (Spalovač mrtvol). Iako je ovo remek djelo psihološkog portretiziranja kod nas objavljeno još 1987. (20 godina nakon objave originala) u nekoć čuvenoj biblioteci Hit zagrebačkog Znanja, Spaljivač leševa ni tri desetljeća nakon pojavljivanja na književnom tržištu bivše SFRJ nije doživio priznanje koje zaslužuje.
A sam roman, na temelju kog je češki redatelj Juraj Herz 1969. snimio istoimeni film, kao da je pisan za naše prostore, odnosno kao predskazanje onoga što će se u Jugoslaviji događati od kraja osamdesetih, preko sredine devedesetih godina prošlog vijeka (iako zacijelo ne manjka realnih pesimista koji bi to rekli i za razdoblje do današnjih dana).
U čemu je, zapravo, umjetnička veličina i težina Spaljivača leševa?
Prije svega u maestralnoj gradaciji devijacije svijesti koju Fuks razvija u glavi svog glavnog lika Karela Kopfrkingla. Uposlen kao djelatnik u krematoriju, Kopfrkingl aneksiju Sudeta dočekuje kao i većina Pražana: pomalo zabrinut zbog sve izvjesnijeg rata, ali još uvijek mnogo više okrenut običnoj svakodnevici – svojoj obitelji, poslu i prijateljima. Među tim prijateljima, od kojih je najviše Čeha i Židova, Kar(e)l Kopfrkingl ima i jednog Nijemca: Vilija Reinkea koji je zapravo personifikacija Josepha Goebbelsa. Stalno ga podsjećajući na vlastito podrijetlo i sustavno ga uvjeravajući u ispravnost Hitlerove ideje da je njemačkom narodu povjerena povijesna misija stvaranja Novog i sretnijeg svijeta u kom nema mjesta slabi(ji)ma i nižim rasama, Vili Reinke od Kar(e)la Kopfrkingla pravi moralnu nakazu: od uzornog muža, oca, susjeda, prijatelja i kolege glavni lik vremenom dobija sve prepoznatljivije oblike ljudskog čudovišta koje – u ime Više Ljubavi – nacistički proračunato, hladno i svirepo ubija svoje najbliže: prvo objesivši o ventilator suprugu Lakmé (Mariju, zapravo, koja je židovskog podrijetla), a zatim, »pokazujući im gdje radi«, u krematoriju i svoga sina Miloga (Milivoja, zapravo) i kći Zinu (koji su po majci židovskog podrijetla)...
Ne ulazeći u dubine sjajno odabranog stila monološkog ponavljanja što ih izgovara glavni lik, odnosno njegovog jedinog slušanja riječi Vilija Reinkea (koje naknadno Kopfrkingl mantra), za roman Spaljivač leševa slobodno možemo reći kako je udžbenik o transformaciji svijesti, koji služi kao preventiva stereotipima i predrasudama i koji u svako doba (a posebno kriznima) i na svim prostorima lako mutiraju u »drugo pakovanje«: šovinizam, nacizam ili fašizam. Stoga je prava šteta što ovaj roman od prvih dana nakon domaćeg prijevoda nije uvršten u obveznu lektiru (za srednje škole, recimo) kao vrhunsko odgojno-obrazovno štivo s glavnim ciljem svakodnevnog promatranja sebe i drugih nakon konzumiranja informativno-propagandnih sadržaja, čija su nalazišta na ovim prostorima neiscrpna.
Ako u svojoj biblioteci nemate ovu knjigu, a poželjeli ste je nakon ove preporuke (još jednom) pročitati, ne preostaje vam ništa drugo nego da se zaputite do najbliže knjižnice. Ako vas sreća ne posluži, potražite je, za početak, preko interneta: na stranicama superknjizare.hr uputit će vas na antikvarijat u Vukotinovićevoj ulici u Zagrebu po cijeni od 40 kuna. A možda budete imali sreće i da ju nađete na nekoj drugoj adresi: ostalim antikvarijatima, buvljacima ili sajmovima knjiga.
