U povodu pripreme prvoga cjelovečernjega baletnoga programa u Subotičkoj operi prof. dr. Vojmil Rabadan, sa zagrebačke Kazališne akademije, redoviti gost i predani suradnik ovdašnje stvaralačke garde u nastanku i publike koja to podržava napisao je tekst o nekim značajkama baletne umjetnosti čitateljima Naše pozornice od 1. II., 1953. (sezona 1952./53.), br. 5., str. 6.-10;
POSKOČI, ZAIGRAJ, POKAŽI SE
»Stare mitologije i legende rado su pripisivale božanstvima postanak raznih umjetnosti, koje su se stvarno razvile iz urođenih sklonosti čovječje naravi i životnih uvjeta. Upravo plesna umjetnost dokazuje nam to najočitije, jer i danas, kad se ples tako visoko podigao i u formalnom i u sadržajnom pogledu, još uvijek možemo u dnevnom životu promatrati njegove prve, iskonske manifestacije. To je u prvom redu potreba svakog živog bića, ne samo čovjeka, da naročitim pokretima dade oduška nekim svojim stanjima.
Dijete, koje još ne zna ni hodati, osjeća potrebu da poskoči, zaigra, ispoljavajući nagonski neko uzbuđenje, a čak i životinje izvode ponekad ne samo ‘skokove radosti’ nego i prave plesne figure – primjerice golub ili pijetao, kod udvaranja izabranici. Uz te najosnovnije forme plesa, živi i danas, nazovimo ga tako, kolektivni ples, kada se jedna zajednica udružuje u plesu da unese neku promjenu u dnevni život i izrazi svoju povezanost u tom doživljaju: to su primjerice plesovi našeg folklora. A u isti mah, na pozornicama naših kazališta prikazuju se publici plesovi, kojima nije više svrha kolektivno sudjelovanje nego umjetničko ostvarenje.
SPONTANI, KOLEKTIVNI I ARTISTIČKI PLES je umjetnost, kojoj se počeci gube u samom osvitu kulturnih nastojanja čovjeka. Prvotna potreba da se izraze svojim tijelom, kao najneposrednijim instrumentom, neka pojedinačna ili skupna raspoloženja (osobna radost lovca ili veselost zajednice zbog pobjede ili uspjelog lova, itd.) obogaćuje se pomalo novim sadržajima, koje će čovjek izraziti pokretima. Tijekom stoljeća, usporedo s usponom opće kulture, ples se razvijao i sve više raščlanjivao u dvije grane: ples, kojemu je svrha da čitavu jednu skupinu običnih ljudi povuče u vrtlog aktivnog izvođenja plesa kao sastavnog dijela socijalnog života i ples, koji izvode samo više ili manje brojni pojedinci, obdareni naročitim plesnim talentom i specijalizirani u tehničkim rafiniranostima, dok većina kolektiva ostaje izvan igre kao gledatelji. U prvi red možemo ubrojiti sve narodne plesove, kojima najširi slojevi popraćaju neke momente života zajednice, stvaraju sebi predah i razonodu u radu, ili slave neki naročiti događaj, zatim, recimo vjerske ili crkvene plesove, koje su u bogoslužje upletale sve religije i kultovi od najstarijih vremena, pa do naših dana.
Iz ove težnje formiralo se u XVII. stoljeću glasovitih pet pozicija, tj. osnovnih stavova tijela u plesu, koji su do danas ostali bazom tzv. ‘klasičnog’ baleta, u kojima danas kao i prije više stoljeća, plesačica hoda na vršcima prstiju, lebdi kroz zrak u oblaku čipkastih sukanja i smiješi se stereotipnim smiješkom, prkoseći svojom tehničkom vještinom svim zakonima prirodnog kretanja ljudskog tijela. Mnoga imena ovjekovječila su se na području tog klasičnog baleta, kao plesači i koreografi, oduševljavajući tisuće gledatelja svih kulturnih sredina, ali sam karakter ‘baleta’ nije se mnogo mijenjao ni onda, kad su veliki majstori ruskog baleta XIX. stoljeća okružili plesača orijentalnom raskoši, a plesu pridodali pomalo akrobatske ekshibicije i ‘karakterno’ sjenčenje likova.
UMJETNOST NESPUTANA GIBANJA TIJELA
Značajan preokret u baletu došao je do izražaja uglavnom između dva rata. Ne možemo ovdje ni nabrojiti teoretičare, koreografe i glazbenike, koji su te reforme pripravili i provodili (Fokin, Duncan; Dalcroe, Laban), no natuknimo barem, za čim su oni išli: osloboditi tijelo ne samo trikoa, papuča s tvrdim vrhom i šablonskih suknjica, nego i stege ograničenih i izvještačenih pokreta klasične tehnike, a pronaći plesne kretnje, koje će se razviti iz prirodnih, nesputanih gibanja tijela i koje će moći izraziti neki sadržaj (dublje čuvstven, misaon, dramatičan, satiričan), a ne samo pokazati dražest i vještinu plesnog umjetnika.
Danas u svijetu paralelno teku obje struje i tendencije: klasični balet, fiksiran u svojoj estetskoj i formalnoj koncepciji, koja se ne mijenja i moderni izražajni ples, koji neprestano traži nove putove, nove forme plesnog izraza i nove sadržaje bliže životu, težnjama i problemima sadašnjice. Znatan udio u osvježavanju plesa novim sokovima pruža folklor, neiscrpivo vrelo plesnih pobuda i sadržajnih inspiracija. Uvid u te razne težnje suvremene plesne umjetnosti pružit će subotičkoj publici prva samostalna večer, divertissement, baleta Narodnog pozorišta, koje predstavlja značajan događaj u razvoj samog kazališta i u proširivanju kulturnih vidika naše sredine uopće« – napisao je prof. dr. Vojmil Rabadan u povodu prve cjelovečernje predstave baleta mlade Subotičke opere.
