Toma Babić, vjerski pisac i gramatičar, rođen je u Velimu kod Skradina oko 1680. a preminuo je u Šibeniku 31. srpnja 1750. godine. Kao dječak dolazi u samostan na Visovcu, gdje dobiva osnovnu i humanističku naobrazbu te 1701. stupa u Franjevački red. Nakon završena novicijata 1702. odlazi u Budim na studij filozofije i teologije. Godine 1708. postaje vikar visovačkog samostana. Više puta je imenovan gvardijanom na Visovcu i Kninu. Godine 1723. izabran je za vijećnika redodržave Bosne Srebrne, a kad je raščlanjivanjem te provincije 1735. osnovana dalmatinska provincija, Babić postaje njenim članom.
    Na gramatičkoj školi visovačkog samostana zacijelo je obavljao i učiteljsku službu te je kao »magister juvenum« napisao latinsku gramatiku za »dicu bosansku«, koja počinju učiti latinski. Gramatička pravila tumači latinskim i hrvatskim jezikom. Posebno je odjeknula njegova knjiga »Cvit razlika mirisa duhovnoga« (1726.), pučki nazvana »Babuša«, koja je uz Kačićev »Razgovor« bila vrlo popularna u XVIII. stoljeću. U prvom dijelu knjige su tumačenja kršćanskog nauka i različne molitve, a u drugom »Verši ili pisme duhovne«. Neke Babićeve pjesme, u ponešto izmijenjenom obliku, uvrštavane su u molitvenike te su ostale do najnovijeg vremena popularne među katoličkim življem Bosne i Dalmacije, npr. »Pozdrav Tila« i »Karvi Isusove« te »Verše od Muke Isusove«. Prema K. Kosoru, Babić je »imao jasne poglede na hrvatski jezik, njegova narječja i govore«, a u štokavskom, čakavskom i kajkavskom narječju gledao je, poput F. Grabovca, jedan jezik.