Kič zasigurno nije lako definirati, taj »jeftini nadriumjetnički proizvod«, kako ga je okarakterizirao Miroslav Krleža, ali jedan lakovjerni stav proizveo je u našem podneblju zabrinjavajuću aktualnu pojavu sklonosti neznalačkog izjednačavanja kiča i folklora kao nadriumjetničkog proizvoda, pojavu koju plasiraju neznalice i poklonici niskih registara klišeja mode, a taj aktualni sustav mode u sadašnjem trenutku karakterizira izvrtanje smisla i paradoks. Ta zabrinjavajuća pojava, koja je kod velikog broja mladih ljudi postala trend, proistekla je iz procesa utapanja kulture u postmodernističkoj epohi u ono što se zove zabava (entertainment), a što je dovelo do dominacije modela mode.
    Zasigurno je da folklor nije lažni sjaj dekoracije koji treba stvoriti mitsku atmosferu, prenoseći na taj način tradiciju određenoga naroda, a što jest karakteristika kiča, koja je opet draga nekim pojedincima o kojima je Milan Kundera zabilježio kako je »potreba kič čovjeka (Kitschmensch) za kičem, njegova potreba da se ogleda u ogledalu laži koje uljepšava i da se u njemu prepoznaje s dirljivim zadovoljstvom«, ali upitajmo se odmah na početku ovoga teksta, što je to zaista folklor i je li folklor umjetnost? Odgovor na to pitanje potražit ćemo u razgovoru s Davorom Dulićem, umjetničkim voditeljem i koreografom folklornog odjela Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo«.
UMJETNIČKA DJELA U DUHU FOLKLORA: »Danas se folklorom može činiti, naravno u izopačenom smislu, i navijanje na stadionu, koje podrazumijeva i pjevanje određenih pjesama, kao i sve propratne pojave koje prate specifičan način subkulturnog načina života navijača nogometnih klubova. Cijela zabluda oko folklora je nastala zbog toga što se ne zna tumačiti taj pojam, a to je proisteklo iz loše edukacije, To je dovelo do ovakvog, odista lošeg stanja onoga što nazivamo folklor. Folklor je engleska riječ, nastala iz složenice folk-narod, puk i lore-predaja, tradicija, a kojom se označavaju usmene narodne umotvorine, kao i lirske i obredne pjesme te priče i basne, a u širem smislu običaji, plesovi i nošnja. Ono što danas radi folklorni odjel u ‘Bunjevačkom kolu’ može se označiti riječima: folklorni, ili za voditelja: folklorist, a one označavaju onoga tko se bavi izučavanjem folklora ili onoga tko stvara umjetnička djela u duhu folklora. Folklor danas jest scenska umjetnost, jer treba jasno reći, kako ono što predstavljamo na pozornici jednim svojim dijelom nije ono što mi živimo sada, nego je inspirirano prošlošću, ali mi tu prošlost nastojimo stilizirati prema današnjem vremenu«, kaže Davor Dulić, naznačujući time ono što poznavatelji umjetnosti odavno poznaju, a to je umijeće prisvajanja od kojega se zna napraviti vlastiti nepatvoren stil i originalnost, dakle pojednostavljeno, Pablo Picasso je stvarajući svoje slike vodio dijalog s Peterom Paulom Rubensom, Claudiom Monteverdijem, Lorenzom Berninijem, a to je mogućnost kojoj André Malraux daje jedno određeno ime: »imaginarni muzej«. Takvom likovnom praksom Picasso nam uz svoju umjetnost daje mogućnost da spomenute slikare vidimo na jedan nov način.
KOREOGRAF JE STVARALAC: »Glavni problem u mojoj struci je edukacija, jer nemamo škole koje odgajaju edukatora ili koreografe, a koreograf je upravo autor plesačkog dijela tog scenskog prikaza. Koreograf folklornog odjela je stvaralac, dok je voditelj onaj koji uvježbava, dakle reproduktivac. Znači, voditelj primarno nije i stvaralac. Koreograf se mora baviti istraživačkim radom, ići po terenu, te baviti se starim zapisima snimaka igara, kako bi mogao u svom umjetničkom djelu prenijeti duh te tradicije. U struci su aktualne polemike dokle se može daleko ići u kombiniranju duha tradicije i novog izraza. Ne mislim kako je zadatak našeg folklornog odjela bukvalno prenošenje plesova, nego treba preni

jeti i iskazati duh podneblja, srž duha koji karakterizira bunjevačke Hrvate. Bit kod bunjevačkih plesova je elegancija, gracioznost, to suptilno držanje djevojaka, koje u prošlosti nisu bile obrazovane da bi plesale kao dvoranke na dvorovima, ali one su to postizale. Opet, muški elementi sa zvečkama na čizmama, taj specifičan ritam uz određene harme, danas toga nema, taj starinski način sviranja je izblijedio, mada je ostala činjenica da Bunjevci miluju žice tambure, nije to okidanje. Sukladno današnjim mogućnostima trebamo se približiti tome kako je nekada bilo, ali od toga koreograf mora napraviti svoju autentičnu koreografiju. S koreografijama moramo se približiti današnjem čovjeku, to za njega mora biti atraktivno«, kaže Dulić, napominjući kako su pogrešna uvjerenja o tome da se folklorom bave samo ljude koji žive na selu.
    O razlikama između shematiziranog pristupa folkloru i folklorne umjetnosti mogu nam posvjedočiti dva primjera. Jedan je onaj neatraktivan, poznate su nam grupe koje se bave samo plesovima njihovog kraja i koje te plesove pokušavaju predstaviti na arhaičan način, dakle u vidu zastarjelih oblika koji su izašli iz upotrebe u vidu preostatka iz starine, a poznat nam je i primjer irske folklorne grupe »Lord of Dance« koji su na bazi stepa i atraktivnog irskog zvuka violine napravili vrhunske scenske spektakle koji promoviraju njihovu zemlju i kulturu, iako je činjenica da njihovi stari nisu identično tako plesali. Plesno pismo postoji i ono se zove kinetografija. Njime se može zapisati svaki pokret tijela, ali prilikom postavljanja na scenu nove koreografije nužan je autorski udio koreografa koji mora korespondirati sa suvremenim vremenom, ako se želi postići uspjeh koji će promovirati kulturnu baštinu njegovog naroda.
ENERGIJA NARODA: »Folklor je kompleksna umjetnost koja se prezentira na sceni. Osim samog plesa pjevamo višeglasno, svira se orkestarski, postoji i element glume na sceni, a neizostavna je i kostimografija. Sve se to mora objediniti, a za svakih deset minuta nastupa na pozornici ansambl potroši tri mjeseca rada. Čudno je što u našem podneblju folklor nije popularniji, jer je poznata ekspanzija tako zvane world music u svijetu, koja je spoj etno glazbe i suvremenog glazbenog zvuka. Ne trebamo mnogo mudrovati o nastanku rock’n’roll-a, koji se rodio na etno-korijenima crnačkih i irskih glazbenika. Moramo imati svijest i o tome kako je nastala popularna glazba. Melodija je umjetnička tvorevina čovjeka, a etno-glazba je narodna energija, pa iako je folklor u našem podneblju, istini za volju, od većine ljudi marginaliziran, folklor je ipak opstao, jer ima energiju naroda i uvijek će opstati, bez obzira na način kako se interpretira. Činjenica je kako pokret nije u domeni folklora znanstveno definiran, što bi, naravno, umnogome olakšavalo rad, jer bi se iz toga lakše mogla razvijati kreacija iz postojećih normi. Čudno je što je nekim ljudima iz struke i dandanas nezamislivo dirnuti u ono što zovemo korak, to je za pojedine koreografe čak sablazan. Koreografima mora postati jasno da se folklorna umjetnost mora razvijati. Zanimljivo je i pitanje u vezi nošnji. Ta ne možemo ih vječito vući kao nešto staro i nepromjenljivo, bez obzira na njihovu dotjeranost i izglačanost. Treba razmišljati o motivima narodnih nošnji, razvijati ih i kreirati ih u duhu našeg vremena. Također, na glazbenim motivima našeg podneblja može se kreirati muzika koja će biti zvukom aktualna i atraktivna, a to je u svijetu već odavno urađeno«, kaže Davor Dulić.
    Folklorna umjetnost je umjetnost slagalice. Karakteristika suvremene umjetnosti je uočiti mjesta porijekla koja se tumače, ali ona nisu samo mjesta porijekla, ona su i mjesto prijenosa, čime se slaže nova cjelina umjetničkog izraza. Koreograf folklornog odjela HKC »Bunjevačko kolo« Davor Dulić odlično razumije stremljenja prakse aktualne umjetnosti, koja želi inkorporirati u folklornu umjetnost. Stari plesovi se moraju prenositi, ali i tumačiti, što bi u glazbenoj umjetnosti nazvali varijacije. U stvaralačkom postupku koreografa Dulića tradicija starih plesova je osnovni motiv iz kojega se kreativnim postupkom stvara kompleksno obilje prikazivanja oblika energije naroda i srž duha koji karakterizira kulturnu baštinu bunjevačkih Hrvata.