Trenutačnu političku situaciju možemo usporediti sa, stručno rečeno, »fiksiranom pozicijskom igrom« u nogometu i zato se ispričavam cijenjenim čitateljima i onima koji nisu ljubitelji nogometnih utakmica, što ću ih malo »gnjaviti« ovom igrom. Čini mi se ima dosta sličnosti. O čemu se zapravo radi? U pomenutom sportu ima tri takve situacije kada se lopta u prostor ispred gola, zvan i šesnaesterac, ubacuje, zapravo ušutira, s dvije određene točke. To su udarci s desnog ili lijevog kuta krajnje linije granice igrališta ili se šutira prema golu s određene točke, koju odredi sudac nakon nekog prekršaja, koji je dovoljno blizu gola da se može uputiti direktan šut. Ili se balun može uputiti tako da suigrači, najčešće koristeći glavu, pokušaju postići tako željeni zgoditak, zvani gol. Naravno, s ovih točaka lopta se može šutnuti tek nakon zvižduka suca, i to je taj trenutak kada se stvara »gužva pred golom«. Igrači oba tima se guraju, cimaju protivnikov dres, podmuklo udaraju rukama bubrege, nagaze, ili čak »nježno i nevidljivo« šutnu protivnikovu nogu, sve u cilju zauzimanja što bolje pozicije pred arbitrov zvižduk. Dok lopta leti, »nogometni gladijatori« skaču u zrak, nastavljajući udaranje laktovima, cimanjem čak i ozljeđivanjem suparnika. Naravno, tu često ima službeno zabranjene glume, u želji da sudac kazni suparnika. Zaustavimo se ovdje, na trenutak »zaledimo« ovu sliku gužve pred golom »najpopularnije i najbolje plaćene« igre, čiji ishod uopće ne utječe na naše živote.
Prije zvižduka
Igra počinje zviždukom glavnog arbitra, ali prije tog početka igrači istrčavaju na teren praćeni ovacijama ili zvižducima negodovanja, ovisno od kulture promatrača-navijača. Naša trenutno najpopularnija društvena igra, neki nazivaju i »reality show«, su nastupajući izbori za predsjednika Republike. Ovog tjedna, kada budete čitati ovaj »mali podsjetnik budućih događaja« mediji i predsjednica Skupštine Srbije najavili su raspisivanje, to jest obljavljivanje datuma početka izbora za predsjednika, ali da igra bude uzbudljivija, već mjesecima se nagovještava raspisivanje i parlamentarnih izbora radi štednje, da o istom trošku ubijemo dvije muhe. Osobno ne vjerujem da će biti parlamentarnih izbora, jer i najsnažnija ekipa ne može istovremeno igrati na dva terena. No, očekujući početni zvižduk pištaljke, protivnički igrači su istrčali na teren. Koncem prošlog tjedna jedan od kandidata Saša Janković, uz potporu Demokratske stranke u Hali sportova na Novom Beogradu, pred više tisuća ljudi, održao je miting, koji je trajao 2 sata i 19 minuta. O tome je RTS u jednom dnevniku izvjestio oko pola minute, ostale TV postaje ni toliko. S druge strane, u vladajućoj stranci (SNS) došlo je do internog guranja u šenaestercu, čiji rezultat već znamo. Aktualni predsjednik Republike Tomislav Nikolić objavio je da se neće ponovno kandidirati na tu dužnost. Baš mi je laknulo! Prije ove najave, za svaki slučaj na internetu se pojavio spot: jedan zrakoplov leti pun uplašenih putnika, jer se, zbog neslaganja dvojice pilota, naginju čas lijevo, čas desno. Na koncu pojavljuje se aktualni premijer Aleksandar Vučić, koji nam objašnjava da piloti trebaju biti u dogovoru, kao što treba tako biti između predsjednika i premijera države. Na koncu spota piloti i sretni putnici s oduševljenjem prihvaćaju ovu izjavu.
Živi zid
Prije izvođenja slobodnog udarca u nogometu u opasnim situacijama svi igrači formiraju tzv. živi zid da spriječe protivnika u postizanju zgoditka. Prošlog tjedna članovi aktualnog tima »Put u Europu« formirali su jedinstveni živi zid: da efikasno spriječe protivnike, s ciljem da pobijede već u prvom poluvremenu. Protivnička ekipa, »Oporba«, još je u fazi formiranja jedinstvenog ili višestrukog živog zida. Pošto predsjednički izbori nisu vezani za izlaznost, ta činjenica ne igra ulogu, i, kako se naglašava, za tim »Oporba« bit će uspjeh ako protivnik ne pobijedi u prvom poluvremenu. Slušajući razne analitičare i svakakvu kombinatoriku npr. što će se dogoditi ako predsjednik i premijer ne budu iz iste partije, što se može dogoditi usprkos predpobjedničkoj euforiji, nameće se zaključak: »ovo je Srbija«, pa je sve moguće.
Djedova poduka
Svojevremeno je mog djeda, pekara iz Vučidola, K.u.K. Carevina 1914. odnijela na ruski front, 1916. godine je pao u zarobljeništvo, odatle se vratio 1924. u jednu sasvim drugu državnu tvorevinu. Često mi je govorio: »znaš, sine, ja sam živio za vrijeme cara Franje Josipa, zatim je došao kralj Petar, pa kralj Aleksandar, pa regent Horthy, a sad je aktualni kralj Tito, a meni uvijek isto, Kalmane kušuj, šuti, radi i plaćaj porez«. Upravo to je želja i aktualne vlasti. Podsjećam Vas na najnoviju društvenu zabavu, skupljanje fiskalnih računa. Jedino imam dilemu kod izvlačenja npr. šest stanova u Beogradu: hoće li morsko prase, kao nekad u vašarima, izvlačiti koverte radi nepristranosti ili ne? A baš me briga tko će biti predsjednik Republike. Za mene (i za nas) se zna.
