Američki sustav demokracije, moglo se iščitati iz dosadašnjih napisa, izuzetno je složen. Na jednoj strani postoji »federalna vlast«, koju čini predsjednik SAD-a s državnim tajnicima, to jest ministrima (izvršni segment vlasti), zatim Kongres s dva doma – Senat i Predstavnički dom (zakonodavna vlast) i Vrhovni sud (sudbeni segment vlasti). Svaki od navedenih dijelova federalne razine vlasti ima točno definirane ovlasti, uloge te pravila i procedure po kojima mora funkcionirati, a spomenute institucije smještene su u glavnom gradu SAD-a – Washingtonu.
Preslikana struktura vlasti na nižim razinama
Pri tomu, osim čvrste i jasne podijeljenosti vlasti, u sustavu američke demokracije ostvareno je i načelo da nitko ne smije imati previše ovlaštenja, što je posebno osnaženo postojanjem nedvosmislenih procedura u donošenju odluka. U tom smislu, veoma važan dio demokratskih pravila predstavlja dogovaranje, to jest usuglašavanje mjera koje će se provoditi. Drugim riječima, politike koje se ostvaruju posljedica su brojnih »provjera« od strane različitih instanci i različitih subjekata. Sve to, pak, prati neobično zainteresirana javnost, predstavljena najviše kroz razvijeno civilno društvo i slobodne medije.
Ustroj vlasti u 50 saveznih država u SAD vjerna je preslika one na federalnoj razini. Na čelu izvršne vlasti u svakoj saveznoj državi je guverner, kojemu pomažu voditelji »departmenta« (ministri). Guverner se bira izravno na izborima, mandat mu traje četiri godine, on predlaže program svojega djelovanja i odgovoran je sa svojim suradnicima za realiziranje istoga. Zakonodavnu vlast u saveznim državama ostvaruje Kongres, čiji se članovi biraju također neposrednim putem na izborima po većinskom sistemu.
Izbori se, inače, u SAD-u smatraju jednom od najvažnijih postaja u funkcioniranju demokracije. Stoga im se posvećuje izuzetna pozornost, koju prati primjeren institucionalni okvir i nesvakidašnje velika količina novca – proračun jednoga od 435 izbornih povjerenstava u SAD-u veći je od 12 milijuna dolara na godišnjoj razini, a broj stalno uposlenih osoba je 44, od kojih su polovica članovi Republikanske stranke, a polovica uposlenika dolazi iz Demokratske stranke.
Najviše, pak, sudsko tijelo vlasti naziva se savezni sud, koji brine o poštivanju ustava saveznih država i provedbi zakona. Naime, svaka savezna država ima svoj vlastiti ustav, koji mora biti usuglašen s Ustavom SAD-a. On je napisan još davne 1787. godine i danas je na snazi, što ga čini ustavom s najduljim trajanjem u svijetu. Inače, riječ je i o najkraćem temeljnom pravnom aktu u svijetu (ima samo sedam članova, a vremenom je dopunjen s 27 amandmana – ukupno ne više od 5.000 riječi), a napisan je na vrlo jasan i razumljiv način tako da ga mogu čitati s razumijevanjem svi građani.
Visoka decentralizacija i »jaki gradonačelnici«
Ustavi saveznih država su, pak, neusporedivo dulji, budući da oni bliže definiraju načela sadržana u Ustavu SAD-a. Kako će i što će sve definirati ostavljeno je na odlučivanje kongresima saveznih država. I u toj činjenici valja tražiti razloge za brojne razlike koje postoje među američkim saveznim državama. Vjerojatno je među njima najpoznatiji stav prema smrtnoj kazni, najstrožoj kazni za najveća kaznena djela – ona postoji u 38 od 50 saveznih država. Dakle, nije svaki društveni problem na jednak način razriješen u svim saveznim državama, što onda promatraču sa strane, kao što je narodni zastupnik iz Srbije koji prvi puta boravi u SAD-u kao što je slučaj sa mnom, dodatno otežava razumijevanje američkog sustava demokracije.
Posve slično je ustrojena vlast i na lokalnoj razini. Gradonačelnik je glavni čovjek izvršne vlasti u lokalnim samoupravama, koje imaju veoma velike ovlasti. Naime, za američki sustav demokracije vrijedi da je u svjetskim razmjerima jedan od onih u kojem je decentralizacija provedena u djelo tako da tijelima vlasti osnovnih društvenih jedinica – lokalnim zajednicama – daje velike ovlasti, s kojom raspolaže »jaki« gradonačelnik, budući da je u njega koncentrirana najveća moć. Stoga biva jasnim zašto se u SAD-u i gradonačelnici biraju izravno! Građani na izborima procjenjuju ne samo izborne programe kandidata za gradonačelnika nego su u prilici dati ocjenu i za sposobnost osobe koja mora upravljati gradom i rješavati probleme građana u razdoblju od 4 godine. Na taj način »kadrovske komisije« političkih stranaka čine se posve nepotrebnim!
