Svakodnevica prosječnog čovjeka ispunjena je brigom za preživljavanje, treba zadržati posao ili ga naći kako bi se imalo čime prehraniti obitelj, potrebno je osigurati sredstva za školovanje djece, za ogrjev, za račune, za život. Poneko želi uštedjeti kako bi sebi priuštio neke stvari koje mu nisu nužne, ali mu pružaju zadovoljstvo. Tako čovjeka opterećuju brige svakodnevnog preživljavanja koje su materijalne prirode, a onaj tko se ne brine nego živi od danas do sutra smatra se neodgovornim i neozbiljnim. Zato nas u najmanju ruku začuđuje Isusova poruka osme nedjelje kroz godinu. Naime, on nam poručuje da je takva briga nepotrebna (usp. Mt 6,24-34).
BORBA ZA
SAMOSTALNOŠĆU
Isus kaže svojim slušateljima: »Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« (Mt 6,25). Pitamo se kako da ne brinemo za svoj život, što ćemo jesti i piti, te o čemu on to govori, kad kaže da je život vrjedniji od jela, kad nam je jelo potrebno da bismo živjeli. Naravno da svatko mora za sebe i svoju obitelj zaraditi za hranu i odjeću. Isus ni ne kaže da ne treba, niti da drugi trebaju brinuti o nama. Problem nastaje kada čovjek pretjera u svojoj brizi, pa mu najveći cilj u životu postane kako što više zaraditi, imati, kako što bolje i skuplje stvari priuštiti svojoj obitelji. Želi biti neovisan, što više toga sam postići, to ga stimulira, pokreće. Ali onda odjednom želja za samostalnošću i što većim osobnim postignućima postane i želja za neovisnošću od Boga: »Mogu sve, ne treba mi nitko, ni Bog«. Tako čovjek misli da je postigao sve sam, sa svojih deset prstiju, time se hvali, a ustvari sve je izgubio, jer se na Boga nije oslonio. Bog je izvor života, pa zato ako imamo sve, a nemamo Boga, tj. ne želimo se na njega oslanjati i s njim surađivati, gubimo život.
Nije tu riječ o ovozemaljskom životu, njega ćemo zadržati, a ako smo vrijedni i uporni lijepo ćemo ga i proživjeti, ali izgubit ćemo život vječni. Kada smo oslo-njeni na Boga, možda ćemo imati komfor i izobilje u ovom životu, možda nećemo, ali ćemo sačuvati život u vječnosti. No, kada na njega nismo oslonjeni i ponašamo se kao da nam on ne treba, isto možemo imati izobilje na ovom svijetu, a ne moramo, ali sigurno gubimo vječnu radost. Zašto onda često živimo kao da bez Boga možemo i ne mislimo na vječnost nego se ograničavamo na ovaj prolazni život? Tek oslonjeni na Boga postajemo potpuno neovisni, jer nas ne zarobljava briga za materijalno. Oslobođeni te brige prestajemo biti tjeskobni i nervozni, prestajemo biti ispunjeni nezadovoljstvom zbog toga što nismo postigli ono što smo zacrtali, ili zavišću jer su drugi uspjeli bolje od nas.
S BOGOM BEZ BRIGA
Pritisnut brigama o stjecanju i čuvanju stečenog, čovjek ponekad želi od te tjeskobe pobjeći. Budući da je ta tjeskoba u njemu, a iz sebe ne može izaći, onda bijeg traži u prolaznim zadovoljstvima, koja mu nude trenutni zaborav, ali ne i slobodu. Tako postaje rob svoje brige za stjecanjem. Zato onaj koji je u svome životu potpuno oslonjen na Božju providnost i brine brigu stjecanja vječnosti oslobođen je od takve vrste tjeskobe. Računanje na Boga čovjeku daje mir i radost, jer zna da ga onaj u kojega se pouzdaje neće iznevjeriti. I kao što kaže Isus, Bog brine i za ljiljane poljske i za ptice nebeske, pa kako bi čovjeka kojeg je stvorio na svoju sliku, za kojega je njegov Sin umro na križu, ostavio bez brige i zaštite.
Teško je kada kriza pokuca na kućna vrata ne brinuti tjeskobno i potpuno se predati Bogu. No, brojna svjedočanstva ljudi samo iz naše okoline mogu nam pomoći da u Božje ruke stavimo neizvjesnost i oskudicu, a brigu usmjerimo na život vječni. Tada više nećemo biti robovi svojih težnji i zabrinutosti, već slobodni u vršenju volje Božje. Oslonjeni na Boga bit ćemo već na zemlji radosni, bez obzira na to jesmo li stekli dovoljno i imamo li sve što poželimo. S potpunim povjerenjem u Božju ljubav sačuvat ćemo život. Zato se kao kršćani ne smijemo ograničavati na život kao življenje na ovom svijetu, već usmjeriti pogled prema vječnosti. Koliko god se trudili, ovdje će nam uvijek nešto faliti i nikada nećemo biti u potpunosti zadovoljni, a ako živimo za vječnost, radost nećemo tražiti u prolaznim sitnicama, nego u Bogu i njegovoj ljubavi.
