Tijekom prvih pet godina (1945. – 1950.) postojanja Hrvatskog narodnog kazališta u Subotici postavljena je 51 premijera, odigrane su 853 predstave, od toga 611 u Subotici, a 242 na gostovanjima. Ove je predstave pratilo 272.886 gledatelja, ako je suditi prema prodanim ulaznicama. Od toga 197.288 u Subotici, a 75.598 u gostima. Drugim riječima na 853 predstave u prosjeku je bilo 320 gledatelja, ipak posjećenost je u Subotici bila nešto veća – 322 posjetitelja, dok je na gostovanjima bilo 312 gledatelja. Tijekom sezone 1945./46. bilo je 13 premijera. U sezoni 1946./47. urađeno je 11 premijera. U sezoni 1947./48. pak 15! U sezoni 1948./49. bilo je 5 premijera, a u sezoni 1949./50. izvedeno je 7.
U tom su razdoblju predstave režirali Jelka Asić 1, Bora Hanauska 1, Mirko Huska 3, Miloš Jojkić 1, Emil Karasek 12, Stanko Kolašinac 2, Lajčo Lendvai 7, Ivan Malagurski 1, Dušan Medaković 17, Stevan Nikolajević 3, Branko Špoljar 3, a pod jednu se predstavu potpisao – Kolektiv. Iz ovoga je pregleda očito – novim su vlastima mahom bila prihvatljiva redateljska shvaćanja Dušana Medakovića i Emila Karaseka.
TRAŽEĆI NOVE
UMJETNIČKE PUTOVE
Raščlambom navedenih (i drugih) indikacija izvanjštile bi se i rasvijetlile stanovite uljudbeno-kulturološke, nacionalno-umjetničke, pa i političke značajke subotičkih kazališnih gibanja, koja konzekventno promatrana nužno sežu sve do naših dana. Kakogod se mijenjao sraz aktualnih kulturnih potreba, sa stajališta vlasti, ili očekivanja gledateljstva, na što su utjecali različiti čimbenici. Napose, nisu samo komadi Matije Poljakovića privlačili u kazalište (i) one koji nikada prije nisu kročili u hram boginje Talije, već sve više lake i zabavne francuske i talijanske komedije, vesele operete, popularne opere, predstavljale su zanimljiv repertoar [Ivanka Rackov, Rukovet 1-2/1972.]
Premda su Subotičani početkom pedesetih godina svesrdno prigrlili Muzičku granu, a iz nje ne zadugo Operu s baletom – u što su se i te kako osvjedočili i vlastodršci – žurno su je, grubo i arogantno, dokinuli, nakon tri i pol sezone i čak 21 premijere, oglušivši se o izrazito visoku posjećenost opernih i baletnih predstava, a i zavidno visoke ocjene stručne kritike.
U MOĆI POMJERENIH TEŽIŠNIH TOČKI
Očito umjetnički rezultat i stvaralački pomak nisu postali primarni kriteriji kod donošenja odluka što treba opstati na javnoj sceni. Ovo postaje bjelodano nakon što je obznanjeno kako se ubuduće stalni Festival vojvođanskih profesionalnih pozorišta neće održavati u Subotici, odnosno na Paliću, makar samo ovdje postoje tri scene – dvije u gradskoj kazališnoj zgradi i jedna na Ljetnoj pozornici. Nadalje je zatvorena glasovita Bačka galerija dr. Jovana Milekića, a izložbeni su eksponati preneseni u Novi Sad, i mahom odloženi u mrak depoa, dočim je prva poslijeratna Umjetničku koloniju na Paliću, u kojoj su pedesetih godina gostovali i stvarali Milana Konjovića, Ivana Tabakovića i Ante Abramovića prebačena u Sentu.
O ovome povjesničar umjetnosti Bela Duranci piše kako je skoro ostala nezapažena vijest u nedjeljnom izdanju lista Magyar Szó (od 27. srpnja 1952., na 5. str.) pod kratkim naslovom. Umjetnička kolonija u Senti iz pera Józsefa Ácsa, prema kojoj će Kolonija proraditi ovog ljeta (na inicijativu i potporom partijskog rukovodstva sreza) koja će kroz slikarstvo i grafike ostvariti monografiju Sente. Inače, Kolonija je zamišljena kao trajna aktivnost!
Uz glumce i slikare koji su se na Paliću okupljali i stvarali početkom pedesetih bili su i tada vodeći pisci Dobrica Ćosić, Oskar Davičo, Antonije Isaković i drugi, ali su oni usmjereni prema Kanjiži gdje je od 1952. godine formirana Književna kolonija koja do danas djeluje.
STVARALAŠTVO U SJENI VELIKIH RIJEČI
Na kazališna stremljenja, uz i druga umjetnička i stečena stvaralačka iskustva od 1945. do 1950. kada u Subotici djeluju dvije profesionalne teatarske kuće: Hrvatsko narodno kazalište i Magyar Népszinház, voljom vlastodržaca očito je stavljena točka, a tiskom su se stale provlačiti krupne riječi, u stilu: »Partija je odlučila – Hrvati i Mađari ovdje više neće živjeti u getou«! O njihovu pravu na očuvanje i razvoj vrijednosti vlastite kulture – ni slova!
U razdoblju koje je uslijedilo od 1951. do 1955. – kada su na sceni subotičkog kazališta upriličene 34 premijere – vodeći su redatelji bili Lajčo Lendvai s 14 i Mirko Huska s 9 režijskih postavki. Slijede ih Milan Tutotov s 4 postavke, te Vojmil Rabadan i Sloboda Sedlar, s po 2 režije, dočim su samo po jednu režiju imali: Jelka Asić, Mira Brtka, Dimitrije Đurković, Jovan Gec, Bora Hanauska, Ivan Hetrich, Miloš Jojkić, Emil Karasek, Slavko Midžor, Stevan Nikolajević, Rudolf Opolski, Ilija Petković i Milan Tošić.
