Ovih dana čuo se podatak da je iz lokalnih proračuna za tri godine oko milijardu dinara isplaćeno kao naknada za ugrize pasa lutalica. Suma od koje se vrti u glavi i svatko normalan odmah se zapita nije li se taj novac mogao pametnije i korisnije upotrijebiti. Da ne bude zabune ne krivim ja ovdje građane, koje su ni krive ni dužne izgrizli psi na ulicama, već prosto pitam može li se i kako ovom problemu stati na kraj. Iz somborske perspektive rekla bih vrlo teško. Prosto jer godinama se milijuni daju za ugrize pasa lutalica, milijuni su izdvojeni za izgradnju azila, a pasa i dalje ima na ulici. Na svakom uglu. I to sve više.

I mislim da je upravo u tome i ključ problema. 

Uzalud što će u Somboru ove godine dodatnih 12 milijuna biti dano za azil, što se još 13 milijuna planira za ugrize pasa lutalica, kada su ovi četveronožci na ulicama iz dana u dan sve brojniji. Kao da se tom uličnom čoporu svaki dan pridruži po jedan novi član. I za razliku od nekadanjih lutalica od kojih se bježalo na drugu stranu ulice, jer su na svaki prilazak režali i kidisali na prolaznike i bicikliste, ove nove lutalice jedva čekaju da priđu nekome, jedva čekaju da ih netko pomazi, jedva čekaju da se za nekoga prilijepe i prate ga kroz pola grada. Nisu ni olinjali ni izgladnjeli,  a često su  to i njegovani rasni psi. Jasno, jer do jučer su bili nečiji kućni ljubimci. Do jučer. Dok vlasnici, ako ih tako možemo nazvati, nisu shvatili da pas nije igračka već životinja o kojoj treba brinuti, hraniti je, njegovati. A kada su to shvatili problem su riješili tako što su svog voljenog psića izbacili na ulicu. Bez pardona.  I to je taj ključ problema od koga bi trebalo da krene i njegovo rješavanje. Ako treba od kuće do kuće. (Oni stariji sjećaju se da se  baš tako nekada i radilo). Obići svako domaćinstvo registrirati i čipovati svakog psa, obvezati vlasnika da ga cijepi protiv bjesnila. A kada se taj čipovani pas nađe na ulici, lako je doći do njegovog vlasnika koga onda treba kazniti jer je njegov ljubimac umjesto njegov postao problem grada. 

I nije to samo zbog onih silnih milijuna s početka teksta već, već i zbog tih jadnih životinja koje su se igrom svoje nesretne sudbine umjesto u nekom dvorištu našli na ulici. Uplašeni, zbunjeni, promrzli, gladni. A sve zbog toga što je netko mislio kako je imati psa baš kul, kako prošetati velikog rasnog psa znači biti faca u gradu, zaboravljajući pri tome da je to i jedna velika briga i obveza.  Obveza koja se ne  rješava tako što se pas šutne nogom i zalupe vrata.