Anica Tomašev,
Bereg
Lijepo sjećanje
Bilo je u Beregu prela uvijek, ali nekada je udruga imala više članova, pa je i prelo bilo veće i masovnije. Iako sam već u godinama i dalje sam članica društva i dolazim redovito na prelo. U društvu smo mi tri najstarije, ali prelo ne propuštamo, čak ćemo malo i zaigrati, onoliko koliko nam godine dozvole.
Volim sve ovo. Volim našu nošnju i oblačim je u svakoj prigodi, pa sam tako i večeras obučena u šokačko ruvo. Volim ova naša druženja i okupljanja, nekako me to vraća u naše mlade godine. Bilo nas je nekada više, ali bila su to neka druga vremena. Ali lipo je sada vidjeti i ovu našu djecu koja se također rado oblače u nošnju, pjevaju naše pjesme, rado se hvataju u kolo. To je radost i nada da će ovog našeg prela biti i dalje. Raduje me i što uvijek na prelu možemo ugostiti naše prijatelje iz udruga koje su nama bili dobri domaćini.
Bila su nekada prela prilika za okupljanja, druženja, na kojima se šalilo, veselilo, manje se imalo nego danas, ali su ljudi bili nekako prisniji, bliži jedni drugima. Vremena su se mijenjala, pa su polako zamirala i ta međusobna druženja. Zato je ovo naše prelo dragocjeni djelić naše prošlosti koji mi uporno i s puno ljubavi čuvamo. Mi stariji, ali i raduje me što to prihvaćaju i djeca i mladi koji dolaze. Tako ćemo sačuvati ono što je dio naše tradicije, naših običaja, dio našeg odrastanja. Nadam se još puno godina. Da se ne zaboravi kako je to nekada bilo i neka stara vrimena.
Anica Krizmanić,
Bereg
Druženje koje nam fali
Na prelo sam došla s prijateljima i susjedima. Potrefilo se da sam baš za prelo u Beregu i njihov poziv rado sam prihvatila. Nekada je u Beregu bilo mnogo više prela, balova, okupljanja, druženja. Ali i ljudi su nekako bili drugačiji, opušteniji, s manje briga i problema.
Onda su polako prestajala ta naša okupljanja, susreti. Brige, poslovi nekako su ljude odvlačili na drugu stranu i sve je manje bilo i vremena, a rekla bih i volje za druženjima. Zato je ovo Šokačko prelo dragocjeno kao mjesto i prilika da se svi mi okupimo, sretnemo na jednom mjestu, proveselimo. Vidim večeras malo tko je ostao da sjedi kada su tamburaši izašli na pozornicu. To nam fali, to opuštanje, to malo veselja i provoda. I zato je dragocjeno što Kranjčević istrajava u priređivanju Šokačkog prela.
Znam da je to mnogo truda i angažiranja samih članova udruge, jer potrebno je sve spremiti, naći sponzore, što danas nije ni malo lako, ali uspjeli su i priredili su nam jednu lijepu večer. Nama, gostima ostaje samo da uživamo.
Drago mi je da ovdje nema samo nas Berežana već i gostuju sa strane, iz okolnih mjesta, Sombora. Očiglednio da nam svima fale ovakva prela. Kada već nema onih prela koja su se nekada pravila u skoro svakoj kući i gdje su se ljudi okupljali, uz razgovor, pjesmu, ručni rad, a nekada ih je bilo i po 20, 30 u jednoj kući na prelu dobro je da se na ovakav način sjećamo onoga što je prošlo. Sve u svemu jedna lijepa vesela večer.
Evica Bartulov,
Plavna
Moramo njegovati običaje
Volim šokačka prela i balove, pa suprug i ja koristimo svaku priliku da se na njima i pojavimo. Redoviti smo gosti na prelima u Baču i Beregu. Tamo odlazimo radi susreta s poznatim i dragim prijateljima, radi tamburaške glazbe i svakako radi sveukupnog ugođaja kojega znaju napraviti samo moji Šokci. Donedavno smo u Matošu bili vrlo aktivni, da ne kažem među glavnim nositeljima svih aktivnosti, sada više ne sudjelujemo u radu, jer se uvelike odstupa od svega što se, sukladno Statutu, radilo od osnivanja udruge. Pomalo me smeta što se izvorna prela sve više pretvaraju u komercijalne zabave, što se sve više zapostavlja tradicija. Svako naše mjesto ima neki svoj specifikum kojega treba njegovati, koji se mora istaknuti kao prioritet i kao takav forsirati. To je osnova po kojoj će neko mjesto ili udruga biti prepoznati. Sve ostalo je nadogradnja. Kod nas u Plavni od samog osnivanja Matoša prioritet nam je bio oživljavanje, očuvanje i njegovanje običaja Šokaca i svega vezanog za tradiciju, od tamburaša, ruha, do zbližavanja već pomalo odrođenih sunarodnjaka i bilo je lijepo dok je trajalo. Vrlo sam ponosna na obnavljanje plavanskog pokladnog običaja Tute. Na pokladni utorak priredili bismo pokladni bal, kojega bismo završili ritualnim saranjivanjem begeša, što bi bio i znak za prestanak svih veselja do Uskrsa. Žao mi je ukoliko se taj običaj ne bude uspio održati, jer smo ga u posljednji tren obnovili i uspjeli sačuvati od zaborava.
