Kazališni kritičar novosadskog lista Dnevnik N. Grba u povodu praizvedbe priredio je iscrpan i pohvalan tekst pod naslovom: Prva bunjevačka opera Dužijanca (Dnevnik, 8. svibnja 1953.). Ukazujući na značajke repertoarske politike koja se promišljeno vodi na subotičkoj sceni, a ima za cilj buđenje interesa gledališta i njegovo okupljanje oko probranih djela. Grba naglašava kako je opera Dužijanca ispunila ova očekivanja i izvršila svoju misiju, kao djelo specifična obilježja i s karakteristikama bunjevačkog života, izraslo na podlozi njegove glazbe i folklora u tipičnom ambijentu i s odgovarajućim nošnjama što je »pružalo ... dovoljno verovatnoće i mogućnosti za približavanje Bunjevaca pozorištu i njegovoj umetnosti«. Kritičar nadalje zapaža kako je Dužijanca uistinu slijed žetvenih običaja: »Ona je više manifestacija bunjevačkog života i događaja u vreme žetve, a manje dublji zahvat u taj život ... Dužijanca je stvorena na folklornim muzičkim elementima koje je kompozitor umetnički obradio i povezao u celinu ... «. Unatoč tomu što fabulu ove opere odlikuje jednostavnost, kako zapaža kritičar, to nije smetalo dr. Josipu Andriću da pokaže svoju darovitost i skladateljsko umijeće, pogotovu smisao za dobru instrumentaciju. Kritičar nadalje ukazuje na doprinos izvođačkog ansambla u postavljanju ovoga djela na scenu, posebno se osvrćući na ulogu dirigenta Milana Asića, njegovu sugestivnost i uspješnost. Ocjenjujući nastup pojedinih solista, zbora, uspjelu režiju i inscenaciju, kritičar novosadskog Dnevnika je zaključio: »Veoma aktivni kolektiv Opere subotičkog narodnog pozorišta ... primio se zadatka postavljanja domaćeg dela, koje je, zahvaljujući njegovom nesebičnom zalaganju, doživelo i svoju scensku realizaciju i doprinelo ... većem interesovanju i približavanju širokih narodnih masa pozorišnoj umetnosti ... ovakav rad doprineće još većem renomeu ove kulturne institucije...«
MELODIOZNA, RITMIČNA I HARMONIČNA OPERA
Tekst prikaza Praizvedbe prve bunjevačke opere u Hrvatskoj riječi, potpisao je M. Miljački. Na prvom mjestu ističe kako se dr. Josip Andrić poduhvatio značajnog kulturnog i umjetničkog čina stvarajući djelo iz života bačkih Hrvata, a ništa manje nije važna odluka Subotičke opere da ju uvrsti u svoj repertoar. Kritičar nadalje prikazuje udio solista, kora i orkestra u izvođenju prve bunjevačke opere, a među ostalim navodi: »Muzika Andrićeve Dužijance prožeta je toplom melodioznošću, uz bujnu ritmiku i šaroliku harmoniju. Premda je pjevanje kora i solista glavno i na prvom mjestu u operi, ipak i orkestar ima važan udio u muzičkoj gradnji djela. Orkestar svojom neprestanom bujnom pokretljivošću daje cjelini najveću umjetničku snagu. Kompozitor je u svojoj operi, kojom je nastojao ostvariti tip popularne narodne opere za najšire slojeve, izbjegavao svaku pretjeranost moderne glazbe i omogućio njenu potpunu pristupačnost«. U nastavku teksta M. Miljački uspoređuje Andrićevu operu Dužijanca s najpopularnijim Verdijevim opernim ostvarenjima koja su također nastala prema elementima pučkoga melosa i stoga su do dana rado izvođene i pjevane., a zatim navodi: »Što nas Bunjevce, odmah osvaja u muzici Andrićeve opere, jest to, da ona i počinje i svršava s motivima bunjevačkog Momačkog kola. Iz toga motiva raste glavni dio muzike čitave opere, pa ona dolazi do prave apoteoze u krasnom završnom baletu Dužijnace i u majestetičnom motivu grada Subotice, kojim je izražen osjećaj ljubavi i ponosa prema tom našem središtu«. Dužijanca je prema mišljenju kritičara Hrvatske riječi vrsta opere na prijelazu između kantate i opere u kojoj nije glavna dramska radnja budući da se u njoj veliča završetak žetve i jer je ona hvalospjev životu na našim bačkim prostorima. Glazba je u ovoj operi vedra i zanosna, odiše radošću i njome ispunjava slušatelja. M. Miljački nadalje ukazuje na ni malo laku zadaću direktora subotičke opere maestra Milana Asića, koji je sa zavidnom sigurnošću vodio soliste, zbor i orkestar i time nesumnjivo mnogo pridonio uspješnoj praizvedbi Andrićeve Dužijance, a pored njega i na važnost zadaće zborovođe Jánosa Buzása koji je uvježbao sve izvođače.
POVIJESNO I KULTURNO ZNAČENJE PRVE OPERE
Na kraju ovoga prikaza osvijetljena je uloga redatelja prof. Vojmila Rabadana, gosta iz Zagreba i njegov prinos zajedničkom uspjehu. Navedeni prikazi, i druge kritike, objelodanjene nakon praizvedbe Dužijance, potvrđuju kako nastanak Andrićevog opernog djela ima svoje ne samo glazbeno, već i kulturno i povijesno značenje, budući da njime Bunjevci iz Bačke svojom prepoznatljivom melodioznošću, običajima i baštinom postaju dionici hrvatske glazbene i scenske kulture. Tim povodom sa skladateljem je objavljeno više intervjua u ondašnjim glasilima. U razgovoru s glumcem Hrvatske drame Antunom Kujavcem, urednikom mjesečne publikacije Naša pozornica - A mi sinpadunk, dr. Andrić ne skriva radost što je njegova opera naišla na očekivano dobar prijem upravo kod najširih slojeva kojima se obraća. Hrvati iz Bačke prepoznali su sebe u Dužijanci, a njihovi žetveni običaji i pučka glazba, koji su bili poticaj za nastanak ove opere urodili su nesvakidašnjim scensko-glazbenim djelom.
