Na ovoj fotografiji je Pavka Pejak Čulina (1919. – 2007.), udana Đanić, Monjošova s kćerkicom Anom, rođenom 1937., i sestrom Mandom (1932. – 1965.). Fotografija je snimljena u Sonti na zahtjev Pavkinoga supruga vojnika koji je u to vrijeme služio vojsku u Prištini. Danas se kćer Ana sjeća da je njezin otac pričao o vojnoj obvezi koja je u to vrijeme trajala više od dvije godine. Dolazaka doma na odsustvo nije bilo ili su ga vrlo rijetki vojnici uspijevali ostvariti, ali taj dopust je prolazio u putovanju što vlakom, što zapregom, te su i odustajali od dopusta.

Kada je vojnik Iva Đanić, Monjoš, u primljenom pismu od mlade supruge saznao da je dobio prvorođeno dijete, kćerkicu Anu, zamolio je suprugu da se naslikuje i sliku pošalje u pismu. Sjetio se svoga oca koji je dok je Iva još bio mali, otišao u Kanadu na rad kako bi prehranio djecu, jer mu je supruga mlada preminula. Početkom Prvoga svjetskoga rata se vratio u obranu domovine. Odmah je s vojskom krenuo u rat u kome je i poginuo (groba mu se ne zna), a da se svoje djece nije niti nagledao, a kamoli da ih je odgojio.  

Iva je dobio fotografiju, pa je u dugim neprospavanim noćima, promrzao, gladan i preumoran gledao u nju snijevajući i radujući se boljem životu sa svojima bliskima. Život u vojsci, malo je reći da je bio težak. Pošto je služio na nemirnom području, na kurirske zadatke je uvijek morao na konju, jer provokatori nisu mirovali, a konj mu je više puta spasio život. Iva je bio sudionik Drugoga svjetskoga rata, a »za vrime Mađara« odveden je kao i mnogi Sonćani na prisilan rad, munkaše, u Mađarsku, gdje je proveo nešto više od jedne godine. Po povratku doma nastavio je život nadničara sa svojim suborcima i prijateljima. U to vrijeme radi prehranjivanja obitelji mnogi su, kao i Iva odlazili, iz Sonte, zimi u Baranju radi sječe trske do koje su stizali pješice preko zaleđenoga Dunava, prijekim putem do Aljmaša i onda dalje, a ljeti na obradu zemlje i vršidbu u okolna sela i somborske salaše gdje su konačili po nekoliko tjedana.

Ništa lakši život nije provodila ni mlada supruga s fotografije. Pavka je završila osnovno obrazovanje od pet razreda, pod brižnim okom učitelja Mate Šibalina, koji je odgojio mnoge generacije sonćanske djece. Tada je to bio i maksimum osnovnog obrazovanja, jer roditelji su jedva čekali pomoć na zemlji i u kući. Udala se sa šesnaest godina, a pred  osamnaestogodišnju majku život je podastro velike zadatke. Rodbina je pomagala koliko je mogla. Tako je mlada mama od ujaka dobila dva praseta koja je trebalo hraniti, kao i sebe i novorođeno dijete. Kćerkicu je ostavljala kod svoje majke, a ona je nadničila na peto. To je značilo da je, npr. jutro kukuruza morala dva, pa čak i tri puta okopavati u zavisnosti od zakorovljenosti, obrati zreo kukuruz i srpom posjeći stabljike i sneti i složiti u kubu. Tada je peti košar kukuruza u klipu i peti snop kukuruzovine bio njezin. Radila je sve druge poslove na zemjli kao što je obrada vinograda, sječa konoplje i okopavanje drugih usjeva. Pavka je bila vrijedna i ustrajna. Odgajala je njihovu kćerkicu i dočekala svoga supruga iz vojske, a poslije iz rata i prisilnoga rada. Tijekom zajedničkoga života dobili su još jednu kćer.

Na fotografiji se Pavka za svoga mladoga supruga uredila u bluzu sa galerom po tadašnjoj modi. Pripasala je bošču (izatkanu, šarenu kecelju od prave vune). Na glavu je povezala štofanu križanu maranku, tamne boje (tipični znak da je žalosna), a na noge je obula šarene ljope.

Kćerkica u krilu, na glavi nosi kudravu šepicu na žabice. Takve kapice su bile u raznim bojama, pa i šarene. Šivale su ih sonćanske krojačice. Pravile su se od raznih materijala, imale su podstavu i bile su obrubljene uskim čipkicama. Vezivale su se ispod bebinoga vrata sa satenskom trakom u mašliju. Pavkina sestrica Manda je odjevena u običnu, ali novu cicanu haljinicu. Manda je bila od velike pomoći starijoj sestri. Često je čuvala malu Anu, koja je se i danas sjeća sa sjetom, jer je Manda rano oboljela od tuberkuloze i mladost joj je prolazila sneveselo. Mada je koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina bila liječena najnovijim lijekovima, kao što su paraminosalicilna kiselina i eutizon, Manda je umrla s trideset i tri godine.

Mnogo toga nam pričaju stare fotografije. Neke su zaboravljene na tavanima i drugim zabitim mjestima. Neke spaljene, jel komu to još triba. Skrivene su i one, i priče o njima. Ova fotografija se čuva s pijetetom. Da nije bilo tako, ne bi bilo ni priče Slika za vojnika.