Operu Dužijanca dr. Josip Andrić, praizvedenu 29. travnja 1953. godine, režirao je Vojmil Rabadan, gostujući redatelj iz Zagreba. Uistinu su se tom prigodom, pred posjetiteljima mlade Subotičke opere našla dva djela: Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija (nastala 1890.) i Dužijanca Josipa Andrića (iz 1952.). Prvu je skladao Talijan, drugu Hrvat, a ovomu valja pridodati još i šezdeset dvije godine između vremena njihova nastanka, budući da je svaka ponijela značajke svoje epohe, premda je srodna tematika koja ih povezuje, a to su selo i ruralne vrijednosti života, o čemu prof. Rabadan piše:
PREMA OBIČAJIMA EPSKIH VREMENA
»Različitost scensko-muzičkih osobina tih dvaju djela uvjetovala je i njihovo scensko ostvarenje. Cavalleria rusticana, to jest ‘Seoska čast’ ili točnije ‘Seosko viteštvo’, bila je poznata najprije kao novela i ‘pučka gluma’ pisca Giovanni Carmelo Verga (1840. – 1922.), najizrazitijeg predstavnika talijanskoga verističkoga smjera, koji je u književnosti tražio istinu (vero = istinit), dakle neuljepšan život u svim njegovim elementarnim manifestacijama, pa je za junake svojih djela uzimao obične ljude, bliske prirodi i iskonskim porivima, odbacujući likove iskvarene razvojem društva. Taj isti cilj postavio je sebi i Mascagni, pišući svoju istoimenu operu, u kojoj dominira neobuzdana strast, vrela južnjačka krv, povezanost s prirodom i tragovima nazora i običaja iz epskih vremena. Mascagni je sve to u znatnoj mjeri uspio izraziti, zato glazba Cavallerie ni do danas nije izgubila svoju snagu djelovanja. Nažalost, između Verge i Mascagnija posredovali su libretisti, koji im nisu ni iz daleka bili dorasli. Oni su u riječi opere unijeli nejasnoću, nelogičnost (osobito u karakteru Turidda), praznu grandelokvenciju i mnoge besmislice, dakle, sve negativne crte šablonskog libreta operne romantike, protiv koje je Mascagni svojom glazbom ustao. Postavljajući na scenu Cavalleriu želio sam u prvom redu (koliko je bilo moguće bez temeljite dramaturške revizije, koja ovoga puta nije dolazila u obzir) objasniti sadržaj koji opera obrađuje, i atmosferu, koja ju je inspirirala, da bi se slušatelji, lišeni odgonetanja, o čemu se tu zapravo radi (kao na većini predstava starih opera), mogli potpuno prepustiti doživljavanju muzike.
OPERA TRAGOM IDILE ŽITNOG VIJENCA
Sasvim je drugačija vrst scensko-muzičkog djela Andrićeva Dužijanca. To je vrst opere, koju možemo nazvati prije opera-kantata, kao što na primjer postoji i opera-oratorij, scenski stiliziran narodni obred s korijenom u pradavnim ritusima i proslavama žetve, jednog od najtipičnijih primjera kolektivnog doživljaja važnog događaja zajednice. Zato je tu u okviru idiličnih i himničkih korskim momenata, ritualno svečanih i pomalo statičkih i protkanih lirskim izljevima sola, manje važna sama radnja, koja je svedena na minimum i tretirana, pogotovo muzički, sasvim sekundarno. Nisam htio nametljivom režijom mijenjati karakter ove, – mislim, da bi to za Dužijancu bio najtočniji naziv – opere kolede, oko žetvenog vijenca, koja je srdačna, jednostavna i skromna kao prijateljsko sijelo, pa sam pustio, da mirno i sabrano govori od srca srcu ljepotom pjesme, nikle, nikle kao i zlatno klasje iz ravnica Bačke naše i kroz njene salaše» napisao je prof. Rabadan o djelu, a zatim se osvrnuo na učinak članova Subotičke opere: »Radini i talentirani članovi mlade Subotičke opere, solisti, kao i zbor, balet i orkestar, našli su se i ovog puta ne samo pred teškim nego i sasvim novim zadatkom u odnosu na njihova ranija ostvarenja, koja se još uvijek mogu prebrojiti prstima jedne ruke. Ni oni ni njihovi rukovodioci ne umišljaju sebi, da su se ovom predstavom vinuli do stupnja opernih scena stvorenih nadogradnjom decenija i nastojanjima generacija. Ali smiju se, mislim, nadati da su svojom velikom ljubavi za svoju operu općim zalaganjem i naporom opet zabilježili jedan, barem mali uspon.« [V. R., Cavalleria rusticana i Dužijanca, Naša pozornica, 29. travnja 1953.]
Izvedba Dužijance naišla je na zamjetno dobar prijam ne samo kod gledatelja već i kod stručne kritike. Tako, primjerice, ugledni beogradski glazbenik Mihajlo Vukdragović daje opširan i naglašeno pohvalan prikaz ove opere u tada visokotiražnom dnevnom listu Borba. Po njegovom sudu dr. J. Andrić je dosljedni folklorist koji je glazbenu okosnicu Dužijance, na sceni i u orkestru, zasnovao na folklornom motivskom materijalu. Tragom ovih motiva »i njihovih ritmičko-melodijskih varijanata kompozitor je izvukao dovoljno bogatu tematsku građu, kojom se poslužio da u tradicijama Wagnerovskog ... orkestarskog toka izgradi celovitu muzičku formu, karakterom doduše dosta jednoličnu, ali ipak logično povezanu. Andrićeva partitura pokazuje lep stepen kompoziciono-tehničke veštine u tretiranju tematskog materijala i u orkestraciji, koja pokazuje znalca osnovnih zakona romantičarskog orkestarskog zvuka... U stilskoj mešavini Andrićevog muzičkog jezika dominuje i intonacija našeg folklornog muzičkog izraza datog u pristupačnoj i pristojnoj tehničkoj formi. S tim osobinama Dužijanca predstavlja pozitivan prilog našoj muzici« [Borba, 5. svibnja 1953.].
Mihajlo Vukdragović se, nadalje, osvrće na uspjela ostvarenja solista i zbora, a posebno visoku ocjenu daje orkestru koji je se pokazao »solidnom bazom za operska izvođenja«, što je po njegovu mišljenju ponajviše zasluga Milana Asića. Također se pohvalno izrazio o režijskoj postavci prof. Vojmila Rabadana i scenografiji Vladimira Marenića. Pohvalno se osvrnuo i na premijeru Mascagnijeve Cavallerie rusticane.
