Mnogi poznanici, kada se sretnemo u gradu, najčešće mi postave pitanje: »kada će biti gotova rekonstrukcija Kazališta, kada ćemo gledati predstave, slušati koncerte, opere u novim dvoranama«? Često dajem vrlo kratak odgovor: »pojma nemam, zavisi od volje i novaca«. Ako se pak radi o starom dobrom poznaniku, često dajem i duža objašnjenja. Navodim primjer katedrale u Barceloni, posljednji projekt čuvenog španjolskog arhitekta Antonia Gaudija, čija je gradnja počela 1882. godine i do današnjeg dana nije završena. Radi se u fazama, ali nedovršena impozantna zgrada godišnje privlači milijune i milijune posjetitelja. Naravno to nije, niti će biti slučaj s našim Kazalištem. Jedno od najpoznatijih djela arhitekture koje se gradilo stoljećima je katedrala u Milanu, popularni Il Duomo, koja je također turistička atrakcija. U povijesti njene gradnje pronašao sam dosta sličnosti sa slučajem našeg Kazališta. 

 

Duomo u Milanu

 

Katedrala u Milanu je najveća gotička crkva na tlu Italije, gradnja je započeta 1386. godine u savezu kralja i Crkve. Naime, 1385. godine vojvoda Gian Galeazzo Visconti, kraljevski namjesnik  i nadbiskup Antonio di Salica su se dogovorili o gradnji velike nove crkve u centralnom dijelu grada, gde je postojala stara i dobro očuvana bazilika Jemale, koju su bez žaljenja odredili za rušenje. Radi nadgledanja radova osnovana je tzv. Tvornica katedrale. Podizana je uz neprestane sukobe više generacija, brojnih graditelja i naručitelja, između ambicije domaćih majstora i iskustva stranih. Završena je »na brzinu, uz malo troškova« kako je želio Napoleon, da bi se u njoj 1805. godine krunisao za kralja Italije. Manji radovi su trajali sve do1865. godine. Kasnije su u javnosti izbile žestoke rasprave o opravdanosti napoleonovske intervencije, prije svega na fasadi ubacivanjem baroknih elemenata. Spor je okončan kada je 1886. godine raspisan međunarodni natječaj za novu fasadu crkve. Na natječaju je sudjelovalo 120 arhitekata, izabrano je njih petnaest da ponove natječaj. Pobjednik natječaja, mladi Giuseppe Brentano, uskoro je umro, a utjecajni su željeli da se ništa ne mijenja na Duomu. Interesantno je da ova katedrala uopće nema zvonik, a sudeći po prvobitnom projektu, maketi on je bio predviđen.

 

Subotički »duomo« kazališta 

 

Naša priča počinje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je tadašnje rukovodstvo Pokrajine Vojvodine donijelo odluku o rekonstrukciji subotičkog kazališta, jer je završena gradnja Srpskog narodnog pozorišta (1981.), a i ostale kazališne zgrade u Pokrajini su rekonstruirane (npr. somborsko i zrenjaninsko). Slično kao u Milanu formiran je i odbor za rekonstrukciju subotičkog doma Talije. Izrađene su prve studije o povijesti i stanju zgrade, napravljen je projektni zadatak, međutim projekt grupe subotičkih arhitekata nije prošao javnu raspravu. Poslije ovog Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture smatrao je da zgradu treba vratiti u izvorni barokni oblik i izvana i iznutra. Ni ovaj prijedlog nije prošao dobro u stručnoj javnosti, te se od njega odustalo. József Kasza je 1989. godine postao izabrani predsjednik općine i od tog doba živo se zalagao za rekonstrukcije kazališta. Bilo je još raznoraznih prijedloga, ali konačno je 1992. godine raspisan natječaj za novu zgradu. Zamišljen kao međunarodni, na koncu je bio na nivou Republike Srbije, jer se SFRJ u međuvremenu raspala. Od šest pristiglih radova nijedan nije osvojio prvu nagradu, te je i dalje ostala nedoumica kako dalje. Jedino su početkom 2000. godine dva autora izradila jedan idejni projekt, koji je služio za dalje rasprave o karakteru »Rekonstrukcije, adaptacije i dogradnje kazališta«, kako se službeno zove projekt. Ključni moment, slično kao u Milanu, bio je onaj kada su tadašnji »moćnici« premijer Vlade Vojislav Koštunica i József Kasza, predsjednik partije SVM-a i bivši potpredsjednik Vlade, dogovorili o gradnji. Premijer je osigurao onoliko sredstava iz republičkog proračuna da se stara zgrada sruši i da se počne prva faza izgradnje. Od tada od Republike nisu stizali novci. Sada postoji obećanje.

 

Desetogodišnji jubilej gradnje 

 

Usprkos prosvjedima stručnjaka i građana koji su potpisivali i dvije peticije, zgrada je srušena 2007. godine. Minule godine završena je šesta faza gradnje, ove godine će se nastaviti s unutarnjim radovima i izgradnjom jedne od dvije dvorane, bar tako obećavaju nadležni iz Ravnateljstva za izgradnju, koji vode sve poslove oko gradnje. Danas je u našoj republici ponovno u modi ktitorstvo (osnivač zadužbine, dobrotvor, zaslužan za gradnju). Primjerice, to je još i aktualni predsjednik Republike. Pošto su u planu unutarnji radovi, predlažem da na jednom zidu naprave jednu »fresku ktitora Józsefa Kasze« kako u ruci drži maketu, kao jednog od najzaslužnijih za novu zgradu. Inače, po mom proračunu, ako radovi budu tekli ovim tempom financiranja, za oko petnaest godina će možda biti i potpuno završeni. Tko do tada bude živio, možda će i doživjeti prvu premijeru u novoj zgradi. Ali, ne treba žuriti. Imamo svjetske primjere kao što sam naveo.