Fondacija Danilo Kiš iz Subotice organizirala je vikend mentalnog zdravlja u kojemu je sudjelovao i Dejan Matlak predavanjem o borilačkim sportovima i filozofiji za postizanje duševnog i mentalnog zdravlja. 

Dejan Matlak je apsolvent antropologije i etnologije, i na drugoj je godini psihoterapijske edukacije u oblasti geštalt psihoterapije. U slobodno vrijeme se bavi filozofijom, istraživanjem odnosa kulture i kulturnih okvira naših života, filozofije, spiritualnosti i psihoterapije. 

Koje su implikacije borilačkih sportova za psihoterapiju?

Borilački sportovi i psihoterapija pokušavaju razumjeti čovjekov karakter s nastojanjem da se osoba razvija i postaje jača u svijetu. Obje djelatnosti nas uče kako da kanaliziramo negativne emocije iz sebe i kako da se izborimo s onim dijelovima sebe s kojima nismo zadovoljni. Također obje djelatnosti imaju za cilj ostvarivanje samoaktualizacije idividue, kao i postizanje dovoljne razine samopouzdanja neophodnog za »autentično« bivstvovanje u svijetu. Neki autori porede dejstvo verbalne terapije s dejstvom treniranja borilačkog sporta, čak i uspoređuju majstora s psihoterapeutom. 

Može li prakticiranje borilačke vještine »samo od sebe« promijeniti osobu i koliko utječe na njeno ponašnje?

Definitivno da. Ne morate se baviti svim pitanjima morala, ratničkog kodeksa i ponašanja da biste osjetili efekt borilačkih vještina na Vaš život. Nakon samo tri mjeseca treniranja možete dobiti samopouzdanje, ali to nije ono samopouzdanje koje je lako izgubiti nego ono raste vremenom. Također, to nije agresorsko samopouzdanje što često ljudi pomisle. Ukoliko trenirate borilačke sportove imate izraženu samoaktualizaciju, postajete vještiji, lakše ulazite u koštac s problemima... 

Kako iscrpno vježbanje utječe na tjelesno i psihičko stanje čovjeka?

Iscrpno vježbanje izaziva tijelo na mehanizme »samoopuštanja« koji relaksiraju centralni i periferni nervni sustav, čime se stječe dojam opuštenosti i ispunjenosti. Osim endokrinog aspekta, vježbanje pozitivno djeluje i na samovrjednovanje osobe koja ga prakticira, kao i na generalno raspoloženje i aktivnosti iste osobe. Pomenuta aktivnost zapravo ima opoidno dejstvo na organizam radi čega možemo govoriti o »zavisnosti od sporta«. Istraživanja su pokazala da fizička aktivnost utječe na endokrine reakcije u organizmu. Točnije, fizička aktivnost djeluje stimulativno na lučenje neurotransmitera poput serotonina i dopamina. Također može utjecati na količinu kortizola u krvotoku koji ukoliko se javi u velikim količinama smeta radu pankreasa, odnosno utječe na lučenje insulina i varenje šećera tako što uslijed fizičke iscrpljenosti endokrini sustav luči  endorfin koji stimulativno djeluje na cijeli organizam. Ovu reakciju je korisno podsticati kod osoba koje imaju anksiozne i depresivne epizode. 

Kakav je filozofski aspekt borilačkih sportova?

Ono što se može primijetiti iz učenja koja dolaze iz borilačkih sportova je da postoji ideja da ima nerazdvojiva veza između vježbanja borilačkih vještina i razvijanja moralnosti, odnosno svatko tko se krene baviti borilačkim sportom neminovno će se početi pitati: »Na koji način ću početi koristiti ove tehnike koje učim?« Druga stvar je da u svim borilačkim sportovima disciplina i ritual imaju jako bitno mjesto. Na primjer na početku svakog treninga džuda se staje u red na temelju hijerarhije, tj. boje pojaseva čime svaki dan znate gdje je vaše mjesto i koliko još trebate raditi da bi bili bolji ili najbolji u skupini, što je izuzetno bitno i za život... Također je tu poklanjanje prije borbe koje služi kako biste se zahvalili protivniku što Vam omogućava da postanete bolji u onome što radite. To su stvari koje su ritualne, ali svaki ritual ima značenje. Na ovaj način borilačke vještine omogućavaju dolazak do produhovljenja i mudrosti.  

Kako komentirate stereotip da su osobe koje treniraju borilačke sportove agresori?

Iako postoji stereotip da se ljudi koji treniraju borilačke sportove zamišljaju kao agresori, oni su ljudi koji su zbog tog samopouzdanja koje im borilačka vještina daje u stanju sagledati sebe i druge realno i nemaju potrebu biti nervozni, stabilni su. To je ono što jeste neki vid mudrosti do koje se dolazi vremenom. Samuraj je bio stroj za ubijanje kojemu nitko ništa nije mogao uraditi, ali je bio naučen da ovako postupa premasvijetu, odnosno nasilje je koristio samo kad mu je bilo naređeno i ništa nije sam inicirao. Tako je i danas s ljudima koji treniraju borilačke sportove. 

Jesu li borilački sportovi vremenom izgubili duhovnost? 

Većina ljudi počinje trenirati borilački sport kako bi mogla nekome nauditi, a tek kasnije se možemo  početi baviti duhovnim aspektom. Nije istina da je sport izgubio duhovnost. Mislim da je to subjektivno i uvijek je i bilo. Često borci nemaju svijest ovom duhovnom aspektu koji dobiju prilikom treniranja. Prvo primijete da sve probleme koji im se nakupe u toku dana izbace na strunjaču, a nakon godinu ili više dana shvate da su im uravnoteženije životne energije, smanjena agresivnost i anksioznost. Događaju se neke reakcije u organizmu, ali nekad ih ljudi ne znaju kanalizirati i sačuvati na duži životni period. U ovome može pomoći psihoterapija jer ona ima moć u rješavanju ovih pitanja.