U nastavku članka Jose Šokčića Dr. Antun Radić o Bunjevcima – Zašto se Bunjevci nisu nazivali Hrvatima pre ujedinjenja?, poslije kratkog uvodnoga dijela, citiraju se Radićevi tekstovi o Bunjevcima koje je pisao u časopisu Dom s početka XX. stoljeća. Knjige koje navodi Šokčić jesu Sabrana djela Antuna Radića, pri čemu jedna knjiga obuhvaća jedno godište Doma, a numeracija stranica u knjigama istovjetna je numeraciji u časopisu (primjerice, u II. knjizi sabrani su svi brojevi Doma iz 1900. godine, pa je stranica 318 u II. knjizi ista stranica u br. 20 Doma iz 1900. godine). Evo i nastavka Šokčićeva članka (podnaslovi i kurzivi su Šokčićevi):

 

HRVATI U UGARSKOJ

 

U II knjizi na strani 318 piše pod naslovom: Hrvati u Ugarskoj nalazimo i ovo:

Hrvati u Ugarskoj miču se barem njekako. I to se miču oni u Bačkoj preko Dunava, koji se zovu Bunjevci. Ovih se dana složilo njekoliko odličnih tih Bunjevaca, pa su poslali ugarskom ministru nauke jedinu i to vrlo poniznu molbu, u kojoj kažu i ovo:

»Imamo zakon, koji nalaže da se svako dite materinjskim jezikom ima podučavati... Samo se u Subotici dogodio, da je iz pučkih škola prognan jezik većine stanovnika, da su bunjevačku abecedu istirali iz naših škula... Dicu nam u skutama čak i tilesno gone zato, što dica na bunjevački izgovaraju, što im rič njje čisto madjarska, što su gdigod prid gospodom učiteljima smila dica bunjevački progovoriti... Kod nas nadzornik škula rič satire u grlo učitelju, ako udaljen od škule, u crkvi, u sridini svoga roda bunjevački progovori, ili bunjevački Bogu se pomoli...

Preuzvišeni gospodine ministre! Velikani domovine naše nepristano naglašavaju prid obrazovanim svitom, da u ovoj zemlji svaki može njegovati svoj jezik ... Pa gle u Subotici ni čitanku najbrojnijeg naroda u mistu ne puštaju u škulu. Užasna je razlika izmedju krasnih riči, kojima se u svitu hvalimo, i medju stvarnim životom... Ako je ustavna zemlja ovo, ako pravo, pravda i zakon nisu prazne riči, onda se proti nama ovaka dila ne mogu neosvećena dogoditi...«

Pod ovom molbom i tužbom potpisano je 12 subotičkih gradjana. Živjeli svi, i Bog im dao sreću, što se bore za narodnu pravicu! Ej, što bi bilo da se ovako digne za svoje pravo čitav naš narod preko Drave i Dunava! A ima ga tamo blizu jedan milijon — a za njega nitko ni ne zna, ni ne pita! U lijepoj ugarskoj zemlji zna se samo za Madžare, a Hrvati, Slovaci, Rumuni?

 

U II knjizi, na strani 342 nalazimo ovo;

Drugi su Ugri, a drugo Madžari, On u početku kaže:

– U posljednjem broju DOMA javili smo, da se Hrvati preko Save i Dunava dižu, da odbrane svoj jezik. Onda sam kazao, da se ovi Hrvati zovu »Bunjevci«. Ja bih se rado s vama malo više porazgovorio o tim našim Bunjevcima, ali je prije svega potrebno, da vam kažem dvie tri riječi: što je to Ugarska, u kojoj žive ta naša braća Bunjevci.

Dr. Antun Radić iznosi koje sve narodnosti sačinjavaju stanovništvo Madžarske pa kaže:

Od našeg hrvatskog jezika i plemena Hrvati: »Bunjevci« i »Šokci«, pa Srbi i Slovenci ili na madžarsku: Vendi.

U toj ugarskoj zemlji i državi ima više različnin jezika i više naroda, kako smo već rekli: ima tamo narod i jezik madžarski, slovački, vlaški ili rumunjski, njemački i hrvatski ili kako ga još zovu: racki, bunjevački i što ti ja znam.

Za ove svoje »narodnosti« stvorili su Madjari posebni zakon, u kojem se i ovim narodnostima daje jedan dio madžarske slobode. Ja nemam pri ruci toga zakona, a ne znam na žalost ni madžarski. Ali koliko sam čuo, po tom zakonu neće biti ugarski Hrvat ili ugarski Vlah – odmah obješen, ako i zapjeva jačku (pjesmu), ili ako Vlah vlaški progovori s kom šijom preko plota. Pa i to je sloboda! Smiješ pjevati hrvatski i razgovarati se »ušće frašće rumunješče« — a nećeš biti zato ni obješen, a kamo li šta drugo! A govori se u tom zakonu i o školi: da se sva djeca moraju u školi učiti u svome materinskom jeziku. I to je nješto — samo što, kako bi rekao, samo što ta stvar nikako ne ide. I tu smo eto opet došli do naših Bunjevaca, koji se tuže madžarskom ministru: »da im u škuli dicu tilesno gone« t. j. da našu bunjevačku djecu tuku — ako ne izgovaraju dobro madjarski! Pa i to je sloboda — kad te slobodno biju!

U daljem delu članka pok dr. Antun Radić iznosi ostale nepravde koje se čine Hrvatima i Srbima i ostalim narodima u Ugarskoj, pa zaključuje da su Madžari postali jedini gospodari u Ugarskoj i to zbog toga što su ih teli da budu slobodni, što su se borili za svoju slobodu. Svoj članak zaključuje: Učimo se od njih!

 

„BUNJEVCI NE SMIJU PRIZNATI DA SU HRVATSKI NAROD«

 

U III knjizi na strani 192 nalazimo:

Naši Bunjevci i Šokci. Već sam vani prošle godine napisao njekoliko riječi i spomenuo ovaj naš sviet preko Dunava u Bačkoj. Čovjeka upravo duša boli, kad čita, kako se ona naša braća bore proti sili. Duša te boli kad čitaš, kako zovu u pomoć same »madjarske zakone« kako pišu: da se pokoravaju tim »madžarskim zakonima« i traže samo mrvicu pravice za svoj jezik. Ne kažu mi da su Hrvati; možda oni i ne ćute u srcu da su jedno pleme s nama ovamo na ovoj strani Drave; ali kad bi to i nosili u srcu da su naša braća, da su isto što smo i mi oni to ne bi smjeli kazati niti napisati da su Hrvati! Sad je zlo i naopako a onda bi sigurno imali posla s tamnicom, a možda i s vješalima! Subotica je velika varoš u Bačkoj, ima u njem preko 70.000 duša (dakle više neko Zagreb a od toga je po madjarskom računu do 30.000 našega naroda rimokatoličke vjere. U tom gradu trebalo je izabrati župnika za župu sv. Terezije. Naši su htjeli g. Paju Kulundžića, jer je prijatelj našem jeziku, ali varoška uprava izabere Vecu Mamužića, koji nema ni ispita za župnika. I premda je nadbiskup kalački pisao varošu, da Mamužića neće potvrditi, ako do mjeseca svibnja ne položi ispit, oprosti mu ispit samo da ne bude izabran g. Kulundžić. Bunjevačko šokački list »Neven« piše o toj stvari:

»Ovo je nasilje na bunjevački jezik, na naš narod…  mi se proti tome moramo ograditi i izjaviti  da je svaki grijeh, koji se proti Bunjevcima čini, dvostruki grijeh, jer težnje i želje Bunjevaca su nevine i pravedne koje potiču iz prirodnog prava svakoga naroda, a slažu se s pisanim pravom madjarskih zakona i sa naredbom sv. Oca rimskog Pape. I kad se ovako borimo u ime naroda proti nepravdi moramo izjaviti, da ne žalimo, nego se borimo u tom osvidočenju da nam i ovo novo progonstvo dolazi. Svako novo nasilje nove i nove privrženike i borce radja, a za nas, otvara oči slipima, budi spavajuće i ojačuje svijest onima, koji su bili ravnodušni još do juče. Jedino je nepravda stvorila bunjevačko pitanje a nepravda i nasilje će ga našom, srećom ojačati. U to ime mi primamo svaki udarac, ali ćemo ga uvik javno odplatiti...«

Evala, braćo, tako valja!

A do zgode ćemo se o tom još porazgovoriti. Za danas ćemo spomeniti još samo to da naši Bunjevci i Šokci imadu već lijepi broj učenih glava, osobito odvjetnika koji čvrsto stoje uz narod. Hvala Bogu!

 

U III knjizi na 258 strani:

Dr. Antun Radić ovde piše pod naslovom Ilirci članak u kome kaže da medjumurski Hrvati ne smiju da kažu da su Hrvati, jer ih u tom slučaju progone, Madjari kažu da to nije hrvatski jezik kojim se oni služe već medjumurski jezik. Zatim piše:

 \ I tako mi danas imamo Srblje, Dalmatince, Bošnjake, Hercegovce, Slavonce, Race, Šokce, pa i Bunjevce — a sve je to jedan jezik i jedan narod.

»Svi ovi krajevi su hrvatske zemlje, koji se zovu jedan ovako, drugi onako, sve je to jedna domovina, i to Hrvatska.

 

DOM IZNOSI BUNJEVAČKE ŽALBE

 

Da je pok. dr. Antun Radić govorio istinu potvrdio je bunjevački puk posle oslobodjenja.

U VI. knjizi. pak dra Antuna Radića na 124 strani: 

Naši Bunjevci (u Ugarskoj) pišu u svom listu »Nevenu«: »Bog je dao nas na ovaj svit. On će nas uzdržati. Protivnici misle: ovaj narod umriti mora. A Bog veli: ovomu narodu ja sam dao života. Tko, će biti jači? Sigurno gospod Bog. Uzaludno je dakle što su poduzeli naši neprijatelji, uzaludno progone one, koji branu naša bogomdana prava, uzalud hoće da nas u grob stave oni, koji nam svakojake poteškoće čine i koji nas potiskuju te zatvaraju narodu put k prosviti. Uzaludne su uhode, koje hoće da traže butovnike med nama. Nas nitko ne buni na svist narodnu, sav se narod od probudjuje, rastače iz groba nehajnosti, pa će kršćansku i modernu »naprednu« prosvitu primiti i savladati propast.

Ovako se evo tuže i tiješe braća naša pod ugarskom vladom, kojoj su gospoda Madžari.

No braća se naša me tuže samo i ne čekaju krštenih ruku, dok im dodje spas, nego se primaju i posla.

Tako čitamo u istom »Nevenu«, da će njihova »Zemljodilska štedionica, koju su lanjske jeseni počeli, snovati, u mjesecu svibnju početi, hvala Bogu, svoj posao. Bog im dao svaku sreću i napredak!

Naši se Bunjevci ljuto tuže i na svog nadbiskupa u Kalači. Tako pišu u »Nevenu« iz Sombora (Sombor ili Samobor, to je kakih 4 do 5 sati daleko od Dunava, od banske medije), pišu, rekoh, iz Sombora, da su naši Bunjevci gradili 50 godina i sagradili napokon crkvu. A kad je crkva bila gotova, kaže nadbiskup, da nema popa za tu crkvu. I tako je nova crkva predata fratrima karmelitnicima a narod je želio franjevce. Kad to nije moglo biti, želio je narod, da barem jedan frater bude naš t. j. da znade hrvatski, ali nadbiskup ne da ni to! Zato baš vrlo dobro piše »Nevenov« dopisnik: »No, ali kako radi nadbiskup, tako mu se i vraća. Kalača nas želi otudjiti od svoga materinskoga jezika, al nas otudjuje od sebe same. Naš je narod bio najpobožniji, a sad medju njima širi se socijalizam.

U Sonti (to je odmah preko Dunava, kakva dva sata) je i danas vojska još od poklada. U Čonoplji (to je dalje od Sombora) javno izrugali sve što je sveto, a u Somboru mal što nisu izbatinali svećenika kod jednog ukopa. Naravno katehizam se ne uči bunjevački (hrvatski) a socijalisti svoje nauke i bunjevački šire. Svaki ono viruje i slidi, što razumi!

 

Pod naslovom »Dom i rod« piše (u IV. knjizi – S.B.) na 299 strani knjige ovo:

Dvi hrvatske otkinute grane — to su bunjevački Hrvati u Bačkoj i »bosanski Hrvati — ne u Bosni — nego u zapadnoj Ugarskoj, tamo oko Pećuha, Šopruna itd. Jednih i drugih ima po madjarskom popisu oko 60.000, a zajedno oko 120.000 — a nemaju ni jedne hrvatske škole, sve madžarski! Oni u Bačkoj imadu barem svoje novine i koledare, ali oni tamo bliže Švabi — oni nemaju ništa, baš ništa! Oni ne bi valjda ni razumjeli dobro »Dom« a bunjevački ga Hrvati rado čitaju, jer oni govore i često hrvatski, baš tako, kako u knjizi piše, samo što govore na i: dite, mliko, misto itd. Rekoh zato da su otkinute grane, jer s nama nemaju nikakvog posla, niti oni za nas znadu, niti mi za njih.

K onima oko Pečuha (Pečuh je bliže hrvatskoj medji, nego što je od Zagreba do Siska, t. j. niti jedan dan hoda! bio je prije 50 godina otišao pokojni hrvatski književnik Fran Kurelac, ali je imao s policijom posla, pa još malo, i bio bi u buhari. A danas bi Hrvatu bilo i teže tamo — odmah bi mislili, da je došao buniti narod. Madžari na to jako paze. Tako je mali bunjevački »Neven« pisao nešto, kako se u Ugarskoj ne radi po zakonu, kod 50.000 bunjevačkih Hrvata u Subotici nema ni jedne knjige u školi u svojem jeziku, — tužio je državni odvjetnik urednika i porota je izrekla da je kriv, da je bunio protiv madžarskom narodu i sud ga osudio na tamnicu. Sad vi prosudite: usred Zagreba, gdje nema nijednoga možda odrasloga Madjara, koji se je u Zagrebu rodio — tu ima prava madžarska škola; a stotine tisuća našeg  naroda pod madžarskom vladom nema nijedne hrvatske škole.