Kata Jakšić  živi u obiteljskoj kući u Sonti sa suprugom Ivanom. I pored poodmaklih godina nastoji očuvati običaje baštinjene od predaka. Njezin najvjerniji pomoćnik je stari album, s koricama izlizanim od redovite uporabe. Jedna od njoj najdražih fotografija nastala je na blagdan Tri kralja u predvečerje II. svjetskog rata. »Eto, iako sam rođena i odrasla u sirotinjskoj obitelji, u sjećanju su mi ostali blagdani prepuni emocija koje se ne mogu kupiti nikakvim bogatstvom. Eto i ovaj kriškringli majka bi okitila na Badnji dan, a dugo sam živjela u uvjerenju da ga je donio Anđel. Tu, u pročelju naše pridnje sobe, stajao bi sve do Tri kralja.«, priča baka Kata. 

I sada, skoro osam desetljeća kasnije, kriškringli krasi njihovu starinski namještenu pridnju sobu. 

 

kriškringli

 

»Kao i svake godine, kriškringli je krasio pročelje naše pridnje sobe od Badnjaka do Tri kralja, pa su mu se radovala djeca naših susjeda i rodbine. Ispoštovali smo i sve božićne i novogodišnje običaje kojih se oboje živo sjećamo. Jedino zbog starosti više nismo u stanju otići u crkvu, pa se obradujemo svaki put kad nas pohodi naš župnik vlč. Josip Kujundžić«, dodaje dida Ivan.  

Ni ovoga puta staru godinu Jakšići nisu ispratili, niti novu dočekali sami. 

»Valjda nas čeka dobra godina, u kuću nam je prvi došao Ivanov bratanac Marinko. Stari su govorili da je jako dobro ukoliko ti u bilo koje čestitanje prvo dođe muško. Kako smo mi najstariji u široj obitelji, a nismo baš u stanju niti obilaziti rodbinu, mnogi od njih, ali i naši susjedi, došli su čestitati i Silvestrovo i Novu godinu nama«, kaže baka Kata. 

Usput se prisjeća i svojih mladih i dječjih godina. 

»Rođena sam i odrasla u kući koja je slovila za sirotinjsku, ali poštenu i uvijek otvorenu za sve ljude dobre volje. Imala sam i brata Ivana, koji je umro u dobi od 16 godina. Svi smo bili vrlo pobožni i veliki štovatelji šokačke tradicije, kako pučke, tako i vjerske. Majka i otac odmalena su nas učili kako je red da Silvestrovo i Novu godinu prvo mlađi čestitaju starijima. Sjećam se i da smo na Silvestrovo svi išli na večernju, kako bismo od župnika poslije propovijedi čuli koliko se u selu rodilo, koliko krstilo, pričestito, krizmalo, vjenčalo i koliko je umrlo. Dok nas je zdravlje služilo, tu tradiciju smo poštovali i moj Ivan i ja. To nam je oduvijek bilo najsvečanije događanje u godini. Do prije tri desetljeća crkva bi tom prigodom bila prepuna. Poslije večernje na platou ispred crkve zasvirali bi tamburaši. Bio je red svršetak stare prvo čestitati župniku, pa onda redom. Eto i sada sam pripremila malo sitnica, pa tko nam dođe u čestitanje, red je da ga darivamo ponekom jabukom, pomorandžom, orasima, ili kakvom čokoladicom. Za djecu će se naći i koji dinarčić, neka im Nova godina počne kako treba«, priča baka Kata, vrteći u rukama patrice. 

 

OBIČAJI

 

Kako se za ove dane dosta nazdravlja, gazdarice bi pripremile i nešto za prizalogajit. 

»U roditeljskim kućama smo naučeni, a i u našoj smo, sve do današnjih dana, taj običaj zadržali. Na Silvestrovo, već izjutra, moja Kata ispeče salom kiflica. Za večeru smo najviše kuhali paprikaš od suva mesa. Ranije bismo paprikaš zgotovili prije večernje, a večerali bismo po povratku iz crkve. Često smo znali i pričuvati cure od susjeda, ukoliko bi oni odlazili negdje na organizirani doček Nove godine. Tada bismo s njima još dugo razgovarali i učili ih pjevati božićne pjesme. Bilo lijepo njima, još ljepše nama.«, uz sjetni osmjeh dodaje dida Ivan.  

»U mojim djevojačkim danima mladež bi poslije večere odlazila na ćoš. Tamo bismo igrali i pjevali božićne pjesme i pjesme za Novu godinu. Kući bi išli odmah poslije pola noći. Ukućani bi zajednički izmolili Očenaš, čestitali bi jedni drugima Novu godinu, pa na spavanje, jer ujutru je dobro što ranije poraniti i pomoliti se Bogu za sretan novi početak. Za Novu godinu smo uvijek kuhali grah s dimljenom svinjskom njuškom, jer, po vjerovanju, kako svinja riva njuškom unaprid, tako će ići i kuća. Stari su govorili i da će, kako grah vri, tako i novci navirati u kuću. Tu tradiciju držimo i danas«, priča uz smijeh baka Kata.

Bogobojažljiva kakva je bila cijeloga života, još uvijek je darežljiva prema svakom tko joj uđe u kuću. 

»Još pokojna majka me je naučila da za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana ne valja odbiti ni jednoga prosjaka. Valja mu udijeliti makar koricu kruha, samo da iz kuće ne bi izašao praznih ruku. Kroz sve ove godine darivali smo mnogu djecu koja bi došla u čestitare. Sve su to bili sitni darovi, a najdraža plaća uvijek su nam bili iskreni djetinji osmjesi. I sada, kad su ta djeca već odrasli ljudi i imaju svoju djecu, još uvijek nas pohode, a ukoliko su daleko, pošalju nam bar čestitku. Što ćeš ljepšega u našoj starosti?« završava priču baka Kata i stavlja na stol salom kiflice, a dida Iva bocu vina i čaše.