Logičan korak svih obiteljskih gospodarstava, koja žele lakše prodrijeti na neko tržište, jest interesno udruživanje u zadruge ili udruge proizvođača. U Europi su to odavno shvatili, pa su proizvođačke zadruge temelj tamošnje poljoprivredne proizvodnje. Udruženi proizvođači mogu ponuditi veće količine svojih proizvoda ujednačene kvalitete, te postizati i povoljniju cijenu na tržištu.
    Njihove zadruge pružaju im razne druge usluge za koje bi sami morali izdvojiti značajna sredstva. To su: skladištenje, prerada i pakovanje proizvoda, financijsko praćenje članova zadruge, marketing, prodaja, kao i knjigovodstvena i administrativna potpora. U nekim zemljama se i subvencije i potpore isplaćuju preko zadruga, te obavlja zaštita tradicionalnih ili zaštićenih marki proizvoda.
MREŽA UDRUGA: Proizvođačima su ovi oblici udruživanja osobito korisni u fazi investicija na vlastitom gospodarstvu, kada su ranjiviji na tržišne udarce i nemaju vlastitih rezervi. Zato je Europska unija premrežena proizvođačkim udrugama, koje čuvaju interese svojega članstva i pomažu državi u razvoju određenih proizvodnji.
UDRUGE U HRVATSKOJ: U Hrvatskoj su ovi oblici udruživanja u samim povojima i njihov relativno mali broj upravo začuđuje. Taj fenomen je teško objašnjiv, obzirom da potreba i razloga za intenzivnim udruživanjem ima na pretek. Danas niti najkrupnija obiteljska gospodarstva nemaju dostatnu proizvodnju i infrastrukturu za ozbiljniji nastup na svjetskim tržištima, da ne govorimo o tome da svako od tih gospodarstava za sebe kupuje skupu tehnologiju, koju u početnoj fazi pa i kasnije, nedostatno koristi.
KUPNJA SKUPLJIH STROJEVA: U staroj Europi su u toj fazi zasnivanja proizvodnje koristili tzv. »strojne prstenove mehanizacije«, te se međusobno udruživali radi zajedničke kupnje skupljih strojeva. Tako su povećavali vlastitu konkurentnost i produktivnost, ne iscrpljujući se nepotrebnim kreditima u situaciji kada su bili dvojbene kreditne sposobnosti. Neki su se proizvođači udruživali tako da su vlastite strojeve unosili u zadruge, te se uzajamno ispomagali u radovima.
ZADRUGA IZ LOVASA: Trenutno je u Hrvatskoj bilo koji od navedenih oblika interesnog udruživanja slabo zaživio. Stvari se ipak pomalo pokreću, često i uz asistenciju međunarodnih organizacija ili drugih država, koje nastoje poticati udruživanja proizvođača. Primjer za to je i »Nova zadruga« iz Lovasa, čije osnivanje i rad pomaže norveška vlada preko jedne svoje tvrtke. U ovu zadrugu udružilo se 57 malih obiteljskih gospodarstava, kako bi mogle participirati u kreditu koji je u vidu bespovratnih sredstava dodijeljen zadruzi. Zadruga je sumu od 320.000 eura podijelila kao kredit među zadrugare na pet godina i uz 5,5 posto kamate. Bila su to inicijalna sredstva za svako gospodarstvo s kojima su nabavili goveda i mehanizaciju za početak proizvodnje. Vraćajući kredit s kamatom zadrugari su osiguravali obrtna sredstva za njen rad, a sva dobit se reinvestirala u sušare, skladišta i transportna sredstva kako bi mogla prihvatiti i plasirati proizvodnju svojih članova. Zadruga je s drugim proizvođačima uspostavila i kooperantsku mrežu na površini od 700 hektara, preuzimajući i njihovu proizvodnju. Članove zadruge i kooperante zadruga prati kratkoročnim kreditima uz 10 posto kamata, osiguravajući im sav repromaterijal za sjetvu.
ZAJEDNO SMO JAČI: Ovakva proizvođačka zadruga dobar je primjer samoodrživog razvoja u poljoprivredi, ali je rijetkost. Problem su inicijalna sredstva, jer su klasični bankarski krediti preskupi. Mnogo češće se javljaju udruge proizvođača određenih proizvoda: voćara, kozara, maslinara, proizvođača kulena, vinara, kao i proizvođača ekološke hrane. Radi se o labavijim oblicima udruživanja, koji služe za plasiranje vlastite male proizvodnje na krupnijim tržištima. Međutim, općenito vrijedi pravilo: »Zajedno smo jači«, koje bi trebalo biti geslo naših siromašnih poljoprivrednih proizvođača, ako žele ikakav uspjeh na svjetskoj tržišnoj vjetrometini.

A EUROPSKA UNIJA?: Ponovimo, nakon što je ovim svojim mjerama Europska unija u agrarnoj proizvodnji postigla visoku produktivnost i konkurentnost, samodostatnost i veću vrijednost izvoza od uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, postavila je sebi nove ciljeve: tako se zadnja agrarna reforma (CAP-2000) temelji na postupnom ukidanju uvoznih subvencija, liberalnijem odnosu prema proizvodnim kvotama, smanjivanju cijena agrarnih proizvoda i prelasku na direktnu financijsku stimulaciju poljoprivredne proizvodnje. Smjernice nove politike prema poljoprivredi Unija prenosi i na svoje članice, te zemlje koje joj žele pristupiti.