Koliko li je samo nadarenih i kvalitetnih ljudi među našim mladim pjevačima, pjesnicima, skladateljima, glazbenicima i uopće umjetnicima, mogao je pomisliti svatko tko je prošloga petka imao sreću uživati na četvrtom po redu Festivalu bunjevački pisama u Subotici. Tucet odličnih vokala visokih mogućnosti i gotovo savršeno usklađen i uvježban orkestar doista su zvučali kao ansambl koji nadilazi okvire amaterizma.
    Slično je bilo i u Novome Slankamenu, gdje su članovi hrvatskih kulturno-umjetničkih društava iz triju srijemskih mjesta održali također zapažen koncert. Isto je, zapravo, na gotovo svim priredbama koje Hrvati širom Vojvodine organiziraju i na njima sudjeluju.
    Ali, mladih talenata među našim svijetom ima i izvan sfere umjetnosti. Kada bi se napravio spisak svih onih, koji po prirodi stvari spadaju u ono što se pojednostavljeno naziva hrvatskom zajednicom u Vojvodini, a koji su natprosječno uspješni u svojim profesijama, imena bi bilo na stotine, možda i na tisuće. Ima li itko informaciju o tome koliko je školovanih ljudi tu oko nas, ali i izvan zemlje, koji bi mogli makar malo, svatko po kamenčić, pomoći u velikome poslu koji nam predstoji? Kako ih povezati, a još bolje, kako ih staviti u funkciju zajednice, kojoj su u vremenu institucionalnoga samoorganiziranja itekako potrebni?
    Zapitamo li se ponekad, svi skupa i svatko od nas ponaosob, što možemo učiniti da sami sebe kao kolektiv obogatimo i kvalitativno unaprijedimo? Pružamo li mladima, koji kucaju na naša vrata, dovoljno prilike da se iskažu i dokažu? Smatramo li ih dovoljno odraslima i ozbiljnima, onda kada nam nešto predlažu? I, nemamo li, možda, odviše predrasuda prema onome što je novo, i što dolazi od drugih, nama nedovoljno znanih, a naših ljudi?
    Premalo je prilike da se ovim pitanjima češće bavimo. Život ima svoj ritam, a on je u današnje vrijeme prebrz za dubinska razmišljanja i planiranje. A, upravo bi to morala biti osnova za svaku strategiju. Ponekad je dobro stati na loptu, obično kažu iskusni sportski treneri, a nekako se čini da je to najbolje onda kad čovjek misli da je najjači, da je dosegnuo ono čemu je težio.
    Uoči završnog kruga pokrajinskih izbora i izbora za gradonačelnike i predsjednike općina, nema se što drugo poručiti, osim da je izgled sljedeće četiri godine u našem okruženju dobrim dijelom u našim rukama. Pasiviziranje iz prvoga kruga možda ima smisla u kontekstu šireg pogleda na sveukupnu situaciju i perspektive u zemlji, ali na lokalnoj razini itekako se puno toga može učiniti. Tome nedostaje glas svakog od nas pojedinačno. Tko u izboru ne želi sudjelovati, ima li pravo naknadno se žaliti i buniti?