Opet su aktualni upisi u vrtiće i škole. I opet je aktualna tema - upisati ili ne upisati dijete u odjele s nastavom na hrvatskom jeziku - barem u onim školama gdje je to moguće. I opet je aktualna rečenica »ne želimo se izdvajati«. To je razlog koji često roditelji ističu na promocijama hrvatskih odjela objašnjavajući zašto ne žele upisati djete u odjel u kojem se nastava izvodi na njihovom materinjem, hrvatskom jeziku. 

A što to u stvari znači ne »izdvajati« se? U publikaciji »Vodič za unapređenje interkulturalnog obrazovanja« Grupe Most iz Beograda objašnjavaju se, među ostalim, različiti mehanizmi obrane koje ljudi koriste u društvima koja su multietnička, a koja u suštini predstavljaju prepreku ostvarivanju interkulturalnosti. Drugim riječima – koji su prepreka uzajamnom prihvaćanju i poštovanju ljudi različitih nacionalnosti. Koji su prepreka življenju jednih s drugima, a ne jednih pokraj drugih. 

Mnogi će možda pomisliti kako je u većinskom narodu problem i da su oni ti koji će prije svega izraziti nespremnost da se prihvate Drugi i Drugačiji. Međutim, to nije uvijek tako. Prema već spomenutom Vodiču, istančanost u tretiranju kulturnih razlika razvija se od stadija poricanja postojanja razlika, tj. krajnjeg etnocentrizma, prema stadijima uočavanja i prihvaćanja kulturnih razlika, tj. etnorelativizma. 

I tu se vraćamo na početak naše priče - poricanje razlika. Tipično ponašanje za ovaj stadij je zanemarivanje, ignoriranje ili indiferentnost prema kulturnim razlikama. Obrana od razlika je drugi stadij etnocentrizma. Osoba na ovom stadiju uočene razlike opaža kao prijetnju i nastoji se obraniti od razlika. Postoje tri forme, ili tri međustadija obrane: Superiornost označava tendenciju da se u usporedbi s drugim kulturama ističu i preuveličavaju pozitivne karakteristike vlastite kulture. Omalovažavanje je forma obrane u kojoj osoba tretira druge kulture kao inferiorne. I treća, za nas posebno zanimljiva forma obrane, jest »obrtanje u suprotnost«. To je forma obrane u kojoj se druga kultura opaža kao superiorna, a u isto vrijeme osoba osjeća otuđenost od vlastite kulturne skupine, ili s omalovažavanjem gleda na vlastito kulturno podrijetlo. 

Ukratko, prepreka integraciji, ili »da se ne izdvajamo«, nije prihvaćanje vlastite različitosti, upoznavanje i njegovanje vlastite kulture, već upravo suprotno - negiranje i omalovažavanje vlastite nacionalne pripadnosti i kulture. Jer, kako da nas drugi prihvate i kako mi druge da prihvatimo ako prvo ne prihvaćamo sami sebe i vlastiti nacionalni i kulturni identitet. Poricanje i minimiziranje razlika nije put koji vodi prema integraciji, već asimilaciji. A, za razliku od asimilacije koja označava proces usvajanja pogleda na svijet nauštrb vlastitog kulturnog identiteta, adaptacija na razlike i integracija predstavljaju proces »dodavanja« - proces kojim se ličnost obogaćuje, a ne osiromašuje. A, ako smo već u materijalnom smislu uveliko osiromašili,trebamo li osiromašiti i u svakom drugom smislu? 

J. D.