Mišljenje kako je politika »prljava« djelatnost prilično je rašireno u modernom svijetu, a političari su, ne samo u postkomunističkim zemljama, ozloglašeni kao korumpirani neradnici. Ovakav negativan stav, ili kako se danas naziva politički cinizam, tiče se i političkih reformatora i onih koji to nisu. Tiče se kako većinskih tako i manjinskih naroda i »većinske« i »manjinske elite«. Ovaj stav, međutim, ne tiče se samo onih koji »vladaju«, već govori i onima kojima se »vlada«, to jest odnosa koji vladaju između njih. Jednostavno, politički je cinizam, kako istraživači definiraju ovakav stav, postao obilježje dvadest prvog stoljeća. Prije svega svijeta tzv. razvijene demokracije. Sudeći prema porastu političkog cinizma u Srbiji čini se da se i mi, barem prema tom pokazatelju, približavamo razvijenom svijetu. Sve se češće može čuti kako se političarima ne može vjerovati, kako brinu samo o vlastitim interesima, da ih ne zanima što glasači misle ili kako žive. Odnosno da ih zanima samo njihov glas u vrijeme izbora.

Politološka istraživanja nam govore o tome da je 50-tih godina prošloga stoljeća i početkom 60-tih javnost bila relativno naklonjena prema vladajućim strukturama i imala je povjerenja u političare. Od tada povjerenje u vladajuće garniture opada uz povremene pozitivne otklone. Porast političkog nepovjerenja u posljednje dvije dekade praćen je i padom političke participacije. Ovaj trend, koji su politolozi nazvali »spirala nezadovoljstva«, privlači i danas veliku pažnju istraživača. Naime, ocjenjuje se da politički cinizam može značajno utjecati na (ne)angažiranje i (ne)involviranost građana, prije svega mladih generacija, u političkom i javnom životu. Distanciranje od politike povezano s političkim cinizmom zabrinjavajući je trend koji dovodi u pitanje i same osnove demokratskog sustava vladanja, a koji kao pretpostavku ima participaciju građana, pa i političkih manjina u političkom životu. 

I da se vratimo na početak, politički cinizam ne govori samo o onima koji su na vlasti, već više o tome kako ih građani percipiraju, a puno toga i o samim »cinicima«. Uvjerenje da politika i političari kao takvi nisu dobri - da su bez morala, lažljivi i nekompetentni vodi prema negativizmu i pesimizmu, ostajanju po strani i kalkulantskom ponašanju. Jer, ako u politici vlada korupcija i besmisao i stvari nije moguće poboljšati, onda nema niti smisla uključiti se u politiku i treba samo gledati vlastite interese (i u odnosu na politiku i političare) ne vodeći brigu o općem interesu ili drugim etičkim pitanjima. 

A prevlada li cinizam – kome ostaje prepuštena politika i javni život? Očevidno samo političarima - a koji i sami mogu biti cinici. Drugim riječima, cinizam ne pomaže.

J. D.