Prvobitnu Bosnu činilo je područje oko rijeke Bosne, prema čemu je država i dobila ime. Stanovnici srednjovjekovne Bosne imaju zajedničko podrijetlo s Hrvatima, no povijesni je razvoj tekao drugačije i u Bosni se razvio osebujan politički, vjerski i kulturološki sustav.
Gorska područja Bosne obiluju vodom i pašnjacima, planine rudama i solju, a kroz Bosnu prolazi najkraći put koji povezuje Podunavlje sa Sredozemljem. Kada je središte hrvatske države preneseno u Podunavlje i kada su dalmatinski gradovi počeli snažnije trgovati, značenje Bosne osobito je poraslo.
Spisi bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta svjedoče o državnoj organizaciji na području Bosne već sredinom 10. stoljeća. Bosna je tada priznavala vlast hrvatskih kraljeva, a sredinom 12. stoljeća u ime hrvatskougarskih kraljeva Bosnom je vladao ban Borić, utemeljitelj dinastije Kotromanića. U doba bana Kulina (1180.-1204.) sklopljen je trgovački ugovor s Dubrovčanima o njihovoj slobodnoj trgovini Bosnom. U to se doba razvijaju i feudalni odnosi i počinje brz uspon bosanske države.
NEOVISNA BOSANSKA DRŽAVA: Za uspostavu neovisne bosanske države zaslužan je Stjepan II. Kotromanić (1322.-1353.), koji je u borbi hrvatskih plemića s Anžuvincima podupro Anžuvince i potpuno osamostalio Bosnu. Potvrdio je trgovačke ugovore s dalmatinskim gradovima, a Dubrovniku odobrio posjed Stona i Pelješca. Razvijao je rudarstvo i priklonio se Katoličkoj crkvi, dopustivši da u Bosnu dođu franjevci. Njegov nećak Tvrtko I. (1353.-1391.) proširio je državu i 1377. godine proglasio je kraljevinom. Nakon Tvrtkove smrti vladao je Stjepan Dabiša, koji je priznao vazalni odnos prema Žigmundu Luksemburškom. Morao je vratiti sva područja koja je Tvrtko zaposjeo u Hrvatskoj i Dalmaciji i odreći se titule kralja Hrvatske i Dalmacije.
PAD BOSNE POD OSMANLIJSKU VLAST: Još od Tvrtkova vremena Osmanlije su ugrožavali Bosnu. Nakon njegove smrti, zbog nesloge velikaša, nije se mogao organizirati nikakav ozbiljniji otpor. Posljednji bosanski kraljevi neuspješno su tražili pomoć od zapadnoeuropskih zemalja. Samo je papa Pio II. uvidio opasnost koja je prijetila od prodora Osmanlija te je pokušao ujediniti zapadnoeuropske zemlje u ratu protiv Osmanlija, ali nije uspio. Zato papa nastoji ojačati Bosnu i njezina vladara Stjepana Tomaševića. Papin je poslanik 1461. okrunio novoga kralja. Taj je čin bio znak potpore Bosni, ali njime se ništa nije moglo promijeniti. Sultan Mehmed Osvajač došao je 1463. godine do Bosne. Osvojio ju je za samo nekoliko dana jer nije naišao ni na kakav ozbiljniji otpor, a kralj Stjepan Tomašević je pogubljen. Hercegovinu su Osmanlije osvojili 1482. godine.
