Predvodnici teorije o Bunjevcima kao autentičnom slavenskom narodu, koji nisu ni Srbi ni Hrvati zanemaruju činjenicu da »jezgru Bunjevaca čine poslavljeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovačkih planina Čvrsnice, Čabulje i Veleža, oko bazena Neretve. S njima su se tijekom velikih seoba nakon turskih prodora izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskog govora i katoličke vjere« (Sekulić, 1994). Osnovni cilj uvođenja popisne kategorije Bunjevci 1991. godine i proglašenje Bunjevaca 1996. godine i službeno narodom, bio je stvaranje naroda kojem je Srbija matična država, odnosno odvajanje bunjevačkih Hrvata od matičnog hrvatskog naroda radi uspješnije asimilacije. 

 

 

 

 

Proučavajući demografsku stvarnost broja i prostorne distribucije Bunjevaca i Hrvata u Vojvodini, uočavaju se u pojedinim okruzima i općinama značajne promjene u broju i udjelu Hrvata zbog popisne kategorije »Bunjevci«. Prema posljednjem popisu stanovništva (2011.) broj Bunjevaca u Vojvodini je 16.469 te čine 0,85 posto ukupnog stanovništva, dok je broj Hrvata 47.033, odnosno 2,4 posto populacije Vojvodine. Zbrajanjem broja osoba izjašnjenih pod popisnim kategorijama Bunjevci i Hrvati dobija se broj od 63.502 osoba, odnosno 3,3 posto od ukupne populacije Vojvodine i time Hrvati postaju druga po brojnosti nacionalna manjina u Vojvodini, a ne treća, koja zaista i jesu.

 

Jelena Dulić

 

Opširnije u tiskanom izdanju