Kultura

 

Knjiga pjesama Zvonka Sarića pod naslovom »Povjeruj u vlastitu smrt« spada među one rijetke pjesničke tvorevine, što su se pojavile u zadnjih nekoliko godina na hrvatskom jeziku, za koje se sa sigurnošću i s odgovornošću za izrečeno može ustvrditi da učvršćuju institut suvremenog pjevanja, nudeći mu i vraćajući mu dignitet, mogući smisao. K tomu se, ovom knjigom, čitatelj nagovara na okretanje prema zanemarenoj sposobnosti nesputanog kretanja, kroz galaksije koje u nama žive i kada toga nismo svjesni, budući da svijet nije jednom zauvijek spoznat i ponajmanje je puko poprište tek socijalnih frustracija. Unatoč posljedičnoj i razornoj primjeni izolacije i samoće, u obračunu s čovjekom, spomenimo se, primjerice, toga radikalno drukčijeg odnosa naspram vremena, identiteta, jezika i prostora pojedinčeva. 

Tu gdje nije mali broj onih koji dolaze do svoga identiteta posredno preko svojih neprijatelja, dok se svaki humak, otok, što li, trsi postati kontinentom, pjesnik zapaža; »svijet  je i dalje, / bez brige, zbrinut, / a mnoštvo i dalje / civilizirano gamiže / kuda li, kuda?« Odgovor, u ovoj stihozbirci, ne treba tražiti!  Ona je pisana, kroz dulje vremensko razdoblje, u sustavnoj potrazi za otkrićima novih dimenzija prostora i paralelnih stvarnosti. Pri tom je Sarić i te kako bio svjestan da naša pjesnička i kulturna scena teško podnosi (na vlastitu štetu) sve što je stilski i estetički posebno, pogotovu slučajeve poetski beskompromisne opservacije i visoke dosege simbioze erudicije i poezije.

 

Iskustvo i intuicija

Sarićev pjesnički zaziv »Povjeruj u vlastitu smrt« nije izrugivanje čovjekovoj kratkovjekosti i trošnosti već, zacijelo, stanovita vrsta saznanja o složenoj povezanosti iskustva s intuicijom i svjesnosti s mudrošću, uz dužno podsjećanje na pravu prirodu prošloga i minuloga, na zvukove naslijeđa i njihova značenja, bez kojih nema ni otkrivanja novoga, radi čega; »u vječitom stvaranju / budan u svom vremenu / starim mirno / svi prošli dani / jednako su blizu / i jednako daleko«. 

Težnja bezvremenosti, a tèmpo, svjesni je bijeg i od bespuća linearnog promišljanja, uz odlučno brisanje svih zapreka što potiču »budnost višeg reda« (Hamvas), koja nam gdjekada otkrije »povišeni registar stanja«. A odbacivanjem uskog i kolokvijalnog, te prihvaćanjem utjecaja s raznih strana svijeta, otvoren prema svim rubovima planeta, pjesnik traži nepoznate, ili nedovoljno vidljive sastavnice i vlastite zbilje. Možda se ona i pokaže, već koliko sutra, unatoč tomu što »nastupni potezi su očekivani / od ljudi koji su zaboravili / na krakove zvijezde / magarca i pupak / izdaju i dječje duše / odavno služeći / lažnim crkvama / koje lažu / o postojanju međuvremena«. 

 

 

Neviđene žive sile

Svjedoci smo kako ljudi poput Stephena Hawkinga, služeći se znanošću i spiritualnošću, ostvaruju i poetsku dikciju, premošćuju sudbinska, sada već dramatična, kašnjenja teologa i filozofa koji su, očito je, izgubili korak sa stvarnošću i nisu više u dovoljnom dosluhu sa suvremenošću i njezinim zahtjevima. U tom se kontekstu i ne usuđujemo zapitati što nam donosi budućnost? Sluti li što, makar, pjesnik u vibracijama intimno-refleksivnih strujanja? 

Odmah valja reći; ni jedan među njima, ne računajući ekstatičnost neumrlog Dioniza, uz proplamsaje hedonizma, nadahnuća, zanosa i neograničena subjektiviteta, do  danas, nije smislio ništa od sudbinski nezaobilazne važnosti, pa ipak, svijet bez njih ne može! Pjesnik, kada to doista jest, »nikada ne obećava krevetac neuspješnima / a svi su bili djeca / kasnije, zagnjureni u prepuštanja / pokušavaju imenovati sitne dobitke / u već svršenim / konačnim porazima«. Pjesnik možda naslućuje još neviđene žive sile koje nas, unatoč svemu, drže na okupu, ne tražeći u kozmičkom prahu elemente poetičnosti jezika našeg doba. Očaran fenomenom izražaja, čistom kompozicijom i ritmičkim skladom stiha, ostvaruje vlastito stvaralačko umijeće. 

Zapazimo ovdje još nešto: Težnja premrežavanju slike i riječi od prve Sarićeve pjesničke knjige »Operi zube i kreni« (1989.) vidljiv je i znakovit impuls, kasnije i dosegnuti proces u njegovim stihovima, što će eruptirati u knjizi »Neonski zavrtanj« (2004.), dok je u ovoj zbirci, koju preporučujemo čitateljima, njihovo srastanje promišljeno i izraženo primijenjeno u funkciji uklanjanja ograda i promjene konteksta, pružajući knjizi snažan poetski zamah, dojmljiv umjetnički izričaj, a unekoliko i generacijski iskorak, uz vidljivo pomicanje granica, čime se malo tko može pohvaliti u suvremenom hrvatskom pjesništvu.

 

Milovan Miković