Kolumne

Ovoga tjedna vrlo je aktualan Murphijev zakon koji glasi: »Ničiji život, sloboda ili imovina nisu sigurni dok zakonodavac zasjeda«. Narodna skupština zasjeda, a na dnevnom redu su zakoni o izmjenama i dopunama zakona o: proračunskom sustavu, mirovinskom i invalidskom osiguranju, porezu na dohodak građana, duhanu, porezu na dobit pravnih osoba, poreznom postupku i poreznoj administraciji, doprinosima za obvezno socijalno osiguranje, plaćama državnih službenika i namještenika, vraćanju oduzete imovine i obeštećenju te prijedlog zakona o umanjenju neto prihoda osoba u javnom sektoru. O ovih jedanaest prijedloga vodi se od utorka objedinjena rasprava, a na dnevnom je redu i prijedlog zakona o proračunu Republike Srbije za 2014. godinu te financijski planovi republičkih fondova za mirovinsko i invalidsko osiguranje, za zdravstveno osiguranje, za socijalno osiguranje vojnih osiguranika i Nacionalne službe za zapošljavanje, sve za 2014. godinu, i sve je podnijela Vlada.

Odlučivat će se i o nekim drugim prijedlozima, a dosadašnja rasprava je na momente vrlo zanimljiva, osobito između sadašnjeg ministra i njegovih prethodnika. Za laika u ekonomiji i financijama naravno vrlo je teško razlučiti tko je u pravu i jesu li mjere koje obrazlaže sadašnji ministar financija upravo one koje će Srbiju spasiti »grčkog scenarija«. Međutim, ono što i laik može shvatiti, jest taktika bivših ministara da podsjete pučanstvo na devedesete godine i rat koji je zemlju nesumnjivo i doveo u stanje ekonomske kataklizme. Međutim, u takvoj argumentaciji ima nekoliko manjkavosti. Prvo, nitko se ne želi sjećati vremena kada je nacija srljala u rat ne pitajući koliko to košta, sve dotle dok se na novčanice više nisu mogle dodavati nule. Nakon dvijetisućite, pak, kada je došlo do političkog prevrata i kada je demokracija s velikim D, barem je tada tako izgledalo, konačno osvanula u Srbiji, velika očekivanja zamijenila su velika razočaranja, a nadu u bolje sutra strahovanja – što dolazi sutra? A na koncu, niti demokratskoj vlasti dok je bila na vlasti nije bilo u prvom planu suočavanje s prošlošću, koja nas još uvijek pritišće. U prvom planu je, po svemu sudeći, bila sadašnjost i budućnost stranačke elite. Malo je za sada vremena prošlo i elemenata koji bi govorili u prilog tomu da se nešto ozbiljnije promijenilo. 

Jer kako kaže Murphy, pod pritiskom stvari postaju još gore.   

J. D.